Besmrtnost duše

Dobrodošli na moj blog... SVAKA JE DUŠA BESMRTNA I SAMO NJENA ENERGIJA MIJENJA SVOJ OBLIK...

05.06.2018.

ČESMA POD OSTROGOM

Sjećam se, i želim da zapišem to sjećanje, „bez ikakvog cilja i ikakve koristi“, što bi rekao moj slavni prijatelj Selimović Iskazaću to sasvim prostim jezikom, bez puno suvišnih metafora, hiperbola, alegorija, epiteta.... Bilo je to 1987-te, ako me ovo zarđalo sjećanje još uvijek dobro služi... Prvomajski izlet na vrelu Bosne... Fudbal sa drugovima i komšijama... Uklizavanje da izbijem loptu iz gola... Ne zagrijani mišići i bum... Stravična bol mi je presijekla lijevo koljeno, čašica je izletila na stranu... Vratio sam je u panici rukama u prvobitni položaj... Operacija, teška.. Pola čašice od materijala od koga se „prave flaše za koka kolu“, potrgani ligamenti svezani nekim žicama, dug i bolan oporavak, banjanje u Fojnici, plivanje do iznemoglosti na Jadranu, i posle pola godine od „brodoloma“ polako počinjem da hodam bez štaka... No, bol je i dalje jezivo jak, a kretanje ograničeno na male, sitne, oprezne korake. Desna noga na stepenicu, a onda ova „sakata“ na istu i tako i niz basamake i uz basamake... Vozim auto, ali samo na kratke relacije i to sa grčem na licu kada pritišćem kvačilo... No, ne pizdim. Trpim. Kad sam mogao da ga lomim i oporaviću se. Mlad, drčevit (recimo), pun snage i elana, volje za životom... Pobijediću i opet igrati fudbal, košarku, tenis, pa makar opet polomio obadvije... Mladost ne priznaje lako poraze... Naravno, ne radim, jer socijalno sve plaća u toj divnoj demokratskoj državi, koja je imala tako lijep naziv, tako moćan, tako pun dobrote, ljubavi i snage, mojoj Jugoslaviji, koje više nema, jer ono što fašisti sa vani nisu mogli da urade od nje uradili su fašisti iznutra... No, ovo nije nikakav „politički pamflet“. Ovo je bio samo „gaf slabosti“, nostalgije i bolnih sjećanja... Nastavljam... Tih dana, u oktobru iste godine, odjednom mi se pojavila ideja da idem pod Ostrog. Bio sam vjernik, pravoslavni hrišćanin, ali ne isuviše zagrižen u religiju. Ni približno kao ovi današnji - novokomponovani vjernici (biviši decenijski komu-nisti) koji se danas, za svaki slučaj, i u javnom klozetu krste, jer, bogati, možda ih neki voajer gledi... Ta ideja danima me proganjala i jednoga dana rekoh to supruzi, da želim da odem pod Ostrog. Nije to bilo jednostavno zbog moje „sakatosti“, ali nije bilo ni neostvarljivo... Pošto ja nisam mogao voziti na tako dugoj relaciji, a Milena (supruga) nije imala dovoljno vozačkog iskustva da bi se usudila da vozi i da joj ja cijelo vrijeme, „trubim nad glavom“, ona predloži da nas neko vozi. Međutim, ja odjenom pomislih i „lanuh“: -Ne... Idemo autobusom do Nikšića, a onda ćemo vozom do Ostroga i onda pješke od željezničke stanice do Gornjeg manstira. Naravno, ona pomisli da sam poludio, što i nije bilo daleko od istine, jer svaki mladi čovjek je ujedno i poprilično lud... Reče mi da nisam u stanju da se popenjem uz stepenice na drugi sprat do stana, a ne da se penjem nekoliko kilometara od Ostroga do Gornjeg manastira. No, nije me mogla ubijediti i uradismo onako kako se „dogovorismo“. Da, ne duljim i ne komplikujem, jer svijet je i bez mene dovoljno iskomplikovan... Uspješno smo sišli sa voza u Ostrogu... Izašli smo napolje i onih pedesetak metara do stanične zgrade oblaci su po nama prolili svoju toplu milost, tako da smo bili mokri do gole kože. Kao i obično u tim situacijama, luđak je stajao pod strehom i posmatrao kako gromovi krše stijenje iznad gornjeg manastira, divio se nebeskim silama i sa osmijehom na licu davao im podršku u toj slavi moći, umjesto da se krije u čekaonici kao i svi ostali, koji su normalni. Pljusak je bio kratak. Desetak minuta je trajao i mi odlučismo da polako krenemo, stazom koja je uklesana kada je pravljena crkvica u pećini Ostroških stijena, rukama svetitelja čije mošti leže i danas u toj keliji. Već je bilo kasno popodne, oko pet sati i valjalo nam je prije mraka stići do Gornjeg manastira (ako uspijem ja sa ovom bagavom nogom) jer nema nikakvog osvjetljenja na tom putu, osim mjesečine ako se probije kroz oblake. Trpio sam bol i polako išao, i sve što smo dalje odmicali od Ostroga, sve manji boli sam osjećao u koljenu. Pitao sam se da li je to sila Svetog Vasilija Ostroškog, to što me nosi, ili je to neka parapsihološka snaga u meni koja me vodi kroz ovo iskušenje? Put je bio strm, sa poprilično visokim usponom. Stepenice pravljene prije više vijekova bile su pojedene zubom vremena, često zarasle u bršljan, ali ja nisam želio da idemo asvaltnim putem, koji je krivudao ka gornjem manastiru, nego baš tim putem kojim je nekada svetac došao u pećinu da se skloni progonjen od dušmana. Činilo mi se da sam milion puta išao ovom skoro nepostojećom stazicom i sa lakoćom sam birao put... Milena se čudila i pitala se kako je moguće da poznajem taj put, a ja sam joj jednostavno objasnio da su svi planinski putevi kod nas Hercegovaca isti, i da se mi lako snalazimo i u Crnoj Gori jer je ona vijekovima ista zemlja kao i Hercegovina, a i narod i običaji isti. Genetika je čudo, možda čak i čudovište... Pogledala me čudno, kao što je uvijek se čudila mojim ludostima, i ništa nije komentarisala, jer bi bilo beskorisno komplikovati ono što je već iskomplikovano... Ne znam koliko je vremena prošlo. Prošli smo davno Donji manastir i bili negdje na polovini do Gornjeg, kada smo pristigli ženu koja je odmarala sa troje djece, jer su se djeca bila umorila. Pozdravili smo se i ona nam reče da je bosanka, da živi u Austriji i svake godine sa djecom dolazi pod Ostrog, da se pokloni svetitelju, i tako već šest godina... Toliko joj je bila stara njena starija kćerka. Mlađa je bila stara četiri godine, a najmlađi je bio sin, kojem je bilo tri godine. Odlučismo da krenemo zajedno prema Gornjem manastiru. Žena je nosila sina jer on nije mogao ići sam uz takvu uzbrdicu. Njegove nogice su bile isuviše male da bi savladale grubi kamen i povisoke stepenike. Ubrzo je žena stala i spustila dijete. Niz lice joj je tekao znoj. Bila je iscrpljena i trebala je odmor. Međutim, ona više nije bila u stanju da nosi dijete. Milena je željela da ga ponese, međutim u meni se odjednom javila neka snaga i volja i rekao sam da ću ga ja nositi. Milena nije mogla vjerovati da to izgovaram, jer svaki moj korak je bio prijetnja da se polomim, da koljeno popusti i da uništim višesatni rad hirurga Safeta... No, znala je da se ne vrijedi raspravljati jer oni koji su rođeni „s one strane Ivan planine“ imali su neku čudnu dozu tvrdoglavosti i inata koji se nije mogao ni batinom pobijediti. Uzeo sam dijete i stavio ga na ramena. Oprezno sam krenuo, priznam sa strahom da ću se skršiti, ali sa vjerom da ću sačuvati dijete i ako se skrham... Korak po korak, dobio sam neku snagu, neku psihološku motivaciju, zaboravio i blokirao potpuno bol, skoncentrisao se i na najmanji kamenčič i polako krčio put ka vrhu. Dječačić, mali nemirko, rumenih bucmastih obraza, kao da je osjetio u svojoj duši da mora da mi pomogne, bio je miran, i gotovo da nije ni disao, a ne mrdao se. Njegova majka nije imala pojma da sam ja samo šest mjeseci ranije slomio koljeno i da je povjerila dijete ne baš nekome ko je sposoban da gazi uzbrdo i to sa djetetom na ramenima... No, polako smo napredovali. Moja psihološka moć i Sila svetitelja (tako sam tada mislio jer bijah vjernik) nosili su nas ka vrhu, ka Gornjem manastiru... Bili smo možda na nekoh petsto metara od manastira, kad smo sijekući cestu, sreli monahe koji su se spuštali u svom starom varburgu (ili nečemu sličnom, nisam zapamtio, ali znam da je auto bilo staro kao Isusovo magare). Oni stadoše i upitaše nas da li ćemo gore noćiti. Mi im rekosmo da hoćemo. Oni nam rekoše da su završili večernju molitvu, uputiše nas na malu kolibicu da u njoj prenoćimo, a ujutru ćemo se vidijeti na jutarnjoj liturgiji. Raziđosmo se... Oni odoše niz brdo, ka Donjem manstiru gdje su im bile spavaonice, a mi nastavismo uz brdo... Sumrak je polako već spuštao svoja krila nad krševitim ostroškim stijenama, kada smo došli do Gornjeg Manastira... Osjećao sam takvu sreću, takvu snagu i takvu nevjericu da sam pomislio da je sam Sveti Vasilije umiješao svoje prste u ovaj podvig da bi pomogao svome Hercegovcu, koji je tada bio pun vjere i duha. Odmorili smo se kratko, na klupama, u kući koju nam preporučiše monasi, a onda odlučismo da obiđemo manastir sa vana, jer je bio zatvoren posle večernje molitve. Noga me počela malo boljeti. Zavrnuo sam nogavicu i vidio da je koljeno podobro oteklo, međutim ispunilo je svoj zadatak, i moje srce je bilo puno sreće i zahvalnosti Tvorcu što mi je podario ovo iskušenje, koje sa lakoćom izdržah... Skoro je mrak već osvojio kada smo prošli kroz kapiju gornjeg manastira. Odmah iza kapije, u živoj stijeni manastira, na lijevoj strani od ulaza, bila je česma iz čije pipe je tekla blagoslovena, sveta vodica, poznata u narodu da liječi mnoge bolesti, po „naređenju“ Svetog Vasilija Ostroškog, malog čovječuljka, koji je nosio veliki Isusov krst cijeli život, od rođenja u Mrkonjićima do svoje smrti, koju je ugradio u stvaranje Gornjeg manstira... Umili smo se, i napili se bistre izvorske, svete vodice. Bila je osvježavajuća, okrepljujuća i BESPLATNA. Zašto je važno ovo besplatna, objasniće se za dvadesetak godina, kad ja i Milena po drugi put zajedno budemo išli pod Ostrog, i vjerovatno i poslednji... Šetali smo sa pobožnošću ispred manastira kada ugledasmo da se neko auto penje ka manastiru, parkira na parking i iz njega izlaze dva monaha u mantijama, koje smo sreli dok smo se peli ka manastiru. Rekoše da su došli zbog nas, da nam otvore manastir, i da se pomole Svetom Vasiliju za nas. Bili smo iznenađeni. Nismo mogli vjerovati ni svojim očima ni ušima, da se tako nešto dešava, da se ovi živi sveci vraćaju da se pomole za naše duše i otvore nam keliju Svetog Vasilija Ostroškog da mu se poklonimo. Nikada u svome žiotu nisam doživio takvu čast niti ću je ikada u budućnosti doživjeti, i ovaj događaj će ostati kao rijetka, Božanstvena svjetlost koja s vremena na vrijeme obasja moju umornu i dosta mračnu dušu, dušu nevjernika... O samom činu molitve i poklonjenja ne trebam pisati. Samo ću reći da je to nešto što je i danas svečano, svijetlo i sveto u meni iako ja više ne pripadam „stadu“, jer sam odbacio stado onoga trena kada sam vidio da isuviše „ovaca“, naizgled „pokajnički“ gazi svjetlost pred nogama Svetog Vasilija i drugih svetaca, i čine neprozirnu tamu svojim mračnjačkim, lažno-podvižničikim dušama, zaklanjaju Svjetlost sveca, koji i nije više u tim odajama, jer su odaje okađene nekim novim, čudnim kadovima koji mirišu na „novotarije“, što bi trebalo u pravo-slavnom dogmatizmu da je najveći grijeh... Spomenuću da smo ujutru doručkovali zajedno sa sveštenicima u njihovoj kuhinji: crnogorski skorup, jaja i vareniku, i da sam ja ispao veći kenjac nego onaj na kome su monasi ponekad gonili vodu i druge potrepštine kad im varburg „crkne“, pa pitao domaćicu koliko to košta da platim, a ona se sa blagim osmijehom na licu prekrstila i rekla: - Bože, sine, ovdje se ništa ne plaća. Mi ovo sami sve uzgajamo i nama je radost da ugostimo putnika namjernika. Bog mi nikada ne bi oprostio, kada bih i u ime manastira uzela i jedan jedini dinar... Posramio sam se i zahvalio na doručku. Otišli smo u Donji manstir, pomolili se Bogu i Svetom Vasiliju, ostavili skroman prilog i otišli za svojom sudbinom... Bio je to možda moj najljepši tren u životu i najvredniji. Moja duša i moje tijelo nisu osjećali više nikakvu bol... Ubrzo noga je zarasla i doktori su se čudili mom brzom oporavku. Opet sam igrao fudbal, košarku i ludirao se. Ponekad to činim i danas i koljeno se još uvijek dobro drži, iako mi šezdeseta ove godine kljuca u ovo razuma što mi je preostalo... A, onda drugi događaj, na istom mjestu, dvadeset godina kasnije, u sledećem mileniju... Već sedam godina smo, daleko od Ostrga, daleko od Crne Gore, daleko od Jugoslavije, koja više ni ne postoji, prekookeanski daleko, u duhovnoj pustinji... Skupili smo nešto novca da odemo u našu Jugu, spakovali par američkih krpica u kofere, preletjeli „Veliku baru“ i obreli se u našoj staroj domovini u kojoj ćemo provesti oko mjesec dana... Kad smo već tu, poželjeli smo da odemo pod Ostrog, da se zahvalimo Svetom Vasiliju Ostroškom što preživjesmo pogrome krajem prošlog vijeka, i što nam podari još nekoliko iskušenja kroz koja duša sazrijeva... Istim putem stigosmo u Gornji manastir... Ovaj put nisu nas sreli nikakvi monasi, nisu držali večernju liturgiju za nas, nismo prenoćili u kolibici, nego u konaku koji je bio izgrađen, nismo se napili vode sa česme, jer su novi monasi skinuli pipu da narod ne sipa besplatno svetu vodicu, nego da je oni mogu prodavati u kiosku koji su napravili u samoj crkvi Gornjeg manastira... Ujutru smo stajali u redu i čekali monahe da nam otvore, da se poklonimo svecu... Oni su kasnili oko pola sata... Posjetilaca je bilo tri puta više nego kada smo prvi put dolazili... Ja i Milena smo bili među prvima u redu. Ispred nas su bile tri ili četiri monahinje. Više se ne sjećam dobro koliko ih je bilo... Monasi su došli u pratnji desetak stranih vojnika, vjerovatno pripadnika UN ili NATO, ne znam... Otvorili su keliju Svetog Vasilija Ostroškog, i mimo nas pedesetak „ovaca“ propustili „važnu delegaciju ubica“ da prvi „prodefiluju“ ispred Svetog ćivota... Monahinje su protestvovale... Mi smo bili zbunjeni i zaprepašteni jer ni u snu nismo mogli vjerovati da i kod tako velikog svetitelja postoji pro-tekcija... Ostali smo na jutarnjoj liturgiji, koja je služena sa „novotarijama“, izašli prazniji nego što smo ušli... Ovaj put nismo doručkovali sa monasima, jer su oni jeli sa svojim „specijalnim gostima“, i nas nisu ni primjetili, nego smo jeli u nekoj prčvari koja je nikla uz same zidove manstira, kao i desetine drugih trgovačkih radnji, koje čekaju na Isusa da i u njima „razbija trgovačke stolove“... Da... Kupili smo svetu vodicu, po dobroj cijeni, u manastirskoj prodavnici i RAZGULILI... Nikada se više nismo vratili. Vratićemo se kada se vrati Sveti Vasilije Ostroški opet u svoju keliju, iz koje su ga divlji ekumenisti istjerali, „slava IM i NEmilost“...

Besmrtnost duše
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI
SVI KOJI CITAJU MOJE POSTOVE SU
MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Superpenzioner
Zle priče
žena zna
U urbanoj sahari života
B(r)LOG
F.C. BARCELONA FANS ™
Obilježena.
We'll walk this road together, through the storm!
DupliCataS
Prohujalo s vihorom
S vremena na vrijeme
Joanna Noëlle Blagden Levesque (JoJo - Daily)
ZA ONE KOJI RAZMIŠLJAJU
Moji lirski pokusaji
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Zahrin jokelist
IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD
Kutak poezije i mudrih izreka
Manchester City | Balkan
Pizdim, dakle postojiš.
AMANet MREŽA
vakat
Crveni križ Općine Zenica
FCBarcelona | més que un club
Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.
počnimo ponovo ispočetka.
RPO IS BACK!
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
Never say Forever .
EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI - NAUCNA PREVARA
Želja o zaboravu .
fell your heartbeat.
Best fansite about UNBROKEN DDL. &amp;lt;3
CHELSEA FOOTBALL CLUB™
Neke druge boje
F.C.Real Madrid
GOLA SAM!
Dirty cactus
Ništa nas ne privlači tako dobro kao odbijanje.
pričaj mi makar bajke bile to
Ruido Sintetico.
Svijet mi je odjednom postao tajna
Ac_Milan_Milano
Ti si moj najljepsi san
Raznoporazno
One life. One love.
Emjay
Provjerena internet zarada!
više...

BROJAČ POSJETA
61782

Powered by Blogger.ba