Besmrtnost duše

Dobrodošli na moj blog... SVAKA JE DUŠA BESMRTNA I SAMO NJENA ENERGIJA MIJENJA SVOJ OBLIK...

09.11.2014.

DEŽURNI REŽIMSKI PJESNICI

Pisati ili ne pisati Pisati ili ne pisati, pitanje je sad??? Jednom, davno, davno, u stara praistorijska vremena ili prahistorijska vremena, krajem dvadesetog vijeka ili pri kraju dvadesetog stoljeća živio jedan narod ili još nekoliko drugih naroda u jedenoj ili u nekoliko zemalja??? Svi ti narodi govoriše jednim jezikom, pisaše jednim pismom, čitaše tim istim jezikom, ako se jezikom može govoriti, pisati i čitati, a ne samo plaziti... Jezik je bio bogat imenicama, glagolima, pridjevima, zamjenicama, atributima... i dostupan svakome kao što je bila dostupna i olovka koja je od malena “pisala srcem“. I taj jezik i ta olovka su se decenijama dobro slagali sve dok đavo nije zakucao na vrata i pokakao se na skoro sve što je do tada bilo napisano tom jedinstvenom olovkom. Olovka se prelomi na nekoliko dijelova, a jezici se podijeliše na više naziva. Oni, masni, debeli poltroni koji su svoj život ugradili u izgradnju tog jednog jedinstvenog jezika okrenuše ćurak naopako i zalajaše na sav glas kudeći taj jedinstveni jezik, odbacujući ga ili ga svojatajući kao samo svoj i pričajući o njemu kao da su ga oni stvorili i osmislili za vrijeme svog drkadžijsko-intelektualnog uspona u tih nekoliko predratnioh ”demokratskih” mjeseci. Zaboraviše da je taj jezik stvarao narod na ovim prostorima kroz krvave vijekove svog postojanja i bivstvovanja u ovim nesrtnim bosanskim gudurama. Dojučerašnje okorjele komunjare, oni koji su svu slobodu štampe, pjesništva, književnosti držali pod kontrolom i krvavo davili i cenzurisali, oni isti koji su jednog Selimovića napadali i intelektualno i fizički, zabijali Andriću nož u leđa sve dok nije dobio Nobelovu nagradu, odjednom posatadoše borci za slobodu, borci za ljudska prava, slobodu vjeroispovjesti, slobodu pisane i žive riječi i počeše da seru na sav glas bljuvajući sve i svašta u svojim novim novinama koje prozvaše slobodarskim, demoktratskim jer se pojaviše na zalasku “bauka komunizma“ i početku slobode življenja i blagostanja u “demonokratiji” koju donesoše sa trulog zapada… Jednom riječju: Postadoše od starih dežurnih režimskih pisaca, novi dežurni režimski pisci... Epika na kraju dvadesetog vijeka ili ti stoljeća Dojučerašnji KP-skorojevići pobacaše plavo-crvene olovke, skinuše petokrake sa čela, spališe KP-knjižice, blago rečeno posraše se na sve ono šta su do juče žvakali i u šta su se kleli. Krenuše mahom u crkve i u džamije da se krste i klanjaju u svojim klimakterističnim godinama, počeše da se kunu kako su svi oni bili taoci u tom mračnom dobu, kukajući za stadima ovaca, krdima prasića koje su se pojela dok su pozavršavali fakultete, magistrature, doktorate (čast i čest izuzecima), te plačući nad grijesima što se odricaše i Boga i Alaha i kod kuće i na poslu, a i kroz pisanu riječ.. Priznaše sami sebi i svojim mentorima kako su bili primorani da pišu slavopojke i slavospjeve svojim sad već bivšim, odnosno istim samo sad novim, demokratskim a ne komunističkim naredbodavcima, uhvatiše se gusala i šargija (svaka čast ovim instrumentima, ali u muzici postoje još “neki“ instrumenti), baciše na papirus svoje domoljubne, otadžbinske srceparajuće stihove i rime i tako nastade nova epska poezija na kraju dvadestetog stoljeća (oli ti vijeka-alternativni oblik) koja je odisala različitošću i suprotnostima ovisno o tome iz čijih je žvalja (pardon usta) izlazila.. Dežurni režimski pisci izvadiše rala i motike iz zaborava istorije, zaoraše njima duboko po zbunjenim moždanim ćelijama prestravljenih balkanaca izazivajući strah, paniku, haos, budeći mržnju u nesretnicima koju su je skoro bili izbrisali iz svojih genetskih kodova. Narod k’o narod, ovce ko ovce, nasuka se se na njihove hvalospjeve tražeći u njima zaštitu od nečega nevidljivog što se nakostriješilo i nadnijelo nad svakodnevnicu koja je sve više i više poprimala miris baruta i krvi kako su se oni zahuktavali sa svojim izjavama, svojom prozom i svojim pjesmama... Kada se srce naduva, a genitalije napregnu do svoje žalosne opuštenosti Kao rezultat ove njihove kampanje odjednom planuo je rat. Poče se ginuti, stradati, protjerivati, bježati sa spaljenih ognjišta, gladovati, i patiti na sve one načine koje rat donosi. Vrli, dežurni režimski pjesnici i pisci baciše se na posao tvoreći remek djela svoje umobolne intelektualne taletovanosti sijući po novinama, knjigama, televiziji i radiju mržnju. Počeše pljuvati po svemu onome što nije pripadalo njihovom narodu a hvaleći i u nebo dižući taj svoj nesretni narod koji je svaki dana sve više i više lio svoju krv. I sve što se više ginulo, dežurni režimski pisci (a i pjesnici) sve su više pjevali o slavi i slobodi svog naroda ocrnjujući onaj drugi koji je bio sa druge strane smišljene linije, koju su upravo oni i osmislili da bi mogli da iz sebe ispovraćaju svu tu mržnju i bolest koja je pola vijeka čučala u njihovim bolesnim talentima. I, tako dok oni svoju kontejnersku dušu očistiše i isprazniše pišući knjige poezije, romane koji se promovisaše širom zakrvavljenih ratišta. Izgibe nekoliko desetine ili stotine hiljada anonimusa koji su danonoćno slušali i čitali sve do svoje smrti njihove stihove, rime i rečenice u dokonici između dva pucnja ili dvije granate. Ti, dežurni pisci i pjesnici tako su vjerno opisivali muke svojih naroda kao da su zajedno sa njim puzali po močvarnim rovovima a ne sjedili u hotelima “Palas“, “Holidej In“, “Metropol“... i ispijali dobre francuske konjake sa svojim naredbodavcima koji su im naručivali pjesme i prozu na metar, ispravljali njihove alegorije, metafore i pojačavali personifikacije koje nikad nisu bile dovoljno snažne da bi zadovoljile njihove mazohističko-sadističke pobude. Pri tim pisanjima i cenzurisanjima, srce pisaca i njihovih recezenata bi se naduvalo kao balon, genitalije napregle do svoje žalosne opuštenosti, grla im se sušila od ratnohuškačkih usklika, ruke mlatarale hrvući se sa nevidljivim neprijateljem, grudi ponosno uzdizale kao da su sa svakim ispijenim konjakom bile sve bliže i bliže konačnoj pobjedi svog naroda nad neprijateljem. Opijeni alkoholom oni bi do duboko u noć bacali svoje kletve, urlali i vrštali u svom pomahnitalom zanosu sve dok bi recezenti naručivali piće ili dok ne bi pali pod sto od svog obijesnog orgijanja. Kada se otrijezne u polutami hotelske sobe U kasnim poslijepodnevnim satima kada bi se probudili pored kreveta, pored njih nije više bilo njihovih mentora. Oni su mirno spavali u drugim sobama, ili drugim hotelima, u drugim gradovima ili državama sabirajući u snu plodove svoje krvave rapsodije, zaboravljajući da su noć proveli sa nekim propalim, mrtvim pjesnikom ili književnikom koji im je bio samo usputna zabava u trenucima njihove dokonosti i na kog su potrošili šaku maraka koje su im i onako sa neba pale pa im nije ni žao. Nesretni književnici bi u tim sumornim, popodnevnim satima bauljali ka kupatilu da se sa VC-šolje napiju vode jer nisu bili u stanju da se pridignu do česme hotelske sobe gdje ih mentori smjestiše kao nagradu za poslušnost i ode što noćas ispjevaše svojoj otadžbini ili domovini. Posle “prepadanja” VC-šolje obično bi im se srce smanjilo na standardnu veličinu, na srce ptice kukavice, mlohava muda se istegla i prosula na pod brišući prljavštinu sa njega, a duša bi im (pretpostavljam) bila “tabula raze“ jer su bili svjesni da ono što su sinoć zajedno sa “rigoletom“ izbacili iz sebe ide jutros kroz štamparske mašine, leti kroz eter, truje, zaluđuje i široko kolje široke narodne mase. Trunka kajanja bi nagrizala bolesnu dušu, plamičak stida bi se očitavao na ispaćenom, blijedom licu i očaj nepostojanja i čežnje za samouništenjem i smrti bi im se tada očitavao u očima. Na trenutak bi poželjeli da odu u rovove i da se pridruže svom, jadnim i napaćenom narodu, ili da se ubiju. No, muda bi im se toliko razvukla po podu da su postajali kilavi, nepokretni sve dok ih želja za odlaskom u rovove ne bi minula. Kukavičluk im nije dozvoljavao da dođu ni do prozora, prevale se preko njega i smrtno stropštaju na prljavi asvalt ispred hotela. Porok alkoholizma ih je prizivao i tjerao da se na trenutak otrijezne od te bolesne ljudske opijenosti, smognu snage da se skotrljaju do kafanske stolice i repriziraju prethodnu noć po ko zna koji put moleći se svom bogu da se ovo nikad ne zaustavi, jer ako se zaustavi: Šta onda? Dežurni režimski “kakaju” o sreći i slobodi No, sve što ima svoj početak treba da ima i svoj kraj. Tako je bilo i sa ratom. Vrijeme krvi i ubijanja je prošlo. Kraj rata su dežurni režimski književnici dočekali sa velikom žalošću. Bili su se prepali za svoju budućnost, za svoju reputaciju, bojali su se da ne izgube svoje mjesto u otmjenim hotelima, za kafanskim stolovima. Bojali su se da ne padnu u nemilost svojih mentora kojima više nisu trebali dežurni režimski pisci i pjesnici, bar ne sa takvim vulgarnim i napadačkim stavovima jer su oni svoja mišljenja o ratu potpuno poništili i odbacili i prihvatili se teorija kojima su narodima počeli da objašnjavaju kako je rat prevaziđena stvar i da je došlo do značajnih promjena u politici i da je vrijeme neprijateljstava minulo, da sada treba raditi na uspostavljanju toliko očekivanog mira, da treba mostove koji su porušeni nanovo graditi... i da su se oni čitav rat za to i zalagali (samo neznam da li su se zalagali samo prasetinom i jagnjetinom ili još nečim - nadam se, ne i ljudskim mesom)… No, dežurni režimski, brzo su se oporavili od početnog šoka i uvdjeli da ne trebaju da brinu za svoju budućnost jer su i dalje potrebni svojim mentorima za propagandu i ostvarenje novozacrtanih ciljeva. No, morali su ponešto i da promjene u svom pisanju. Nije više bilo moderno pisati o klanjima, ubijanjima, o hrabrosti svog i kukavičluku onog drugog naroda, pisati o ratu i ratnim stradanjima. Epiku je pod hitno morala zamijeniti lirika. Ditramb sreće i slobode treba da ujedini među preostalim živima ono što se bilo pocijepalo, da ih sjedini, kao što su sjedinjene pod zemljom sve žrtve na svim stranama. Ptice su opet počele da cvrkuću, cvijeće da cvjeta, a dežurni režimski da kakaju o sreći, slobodi, bratstvu, ljubavi kao da još juče nije liptala balkanska krv i gnojila zemlju i to podstaknuta njihovom gebelsovskom, epsko-lirskom propagandom, ovaj “književnošću”. Slijepci nisu primjećivali da ptice ne pjevaju nego bolno cijuču za svojim spaljenim ptićima, da cvijeće cvjeta samo u jednoj boji - boji krvi, da iz izvora još uvijek kuljaju gusti i crveni mlazovi. Slijepi dežurni režimski to nisu vidjeli ili najvjerovatnije nisu ni htjeli da vide jer im nije odgovaralo da to vide. Doći će sloboda, sunce će da zasja Recezenti su nastavili da budno prate rad svojih štićenika, da ih usmjeravaju i oblikuju prema trenutnim “potrebama društva“, ujedno gušeći na sve moguće načine slobodu i istinsku pisanu riječ, ne dozvoljavajući da do naroda dopru bolni uzdasi i jecaji ISTINE koje su tamoneka škrabala iz rovova (slijepci koji su pisali pri svjetlosti koju je pravile eksplozije mnogobrojnih granata) pokušavala da ponude narodu na ocjenjivanje. A, ta mahnita škrabala, što u ruci drže olovku dok kleče u u blatnjavom rovu krijući glavu od granate, ni u ratu ne pokazaše ni trunku mržnje prema onima sa druge strane koji isto kao i oni čuče i trunu u sličnom rovu čekajući smrt, nego lajaše na svoje gospodare kao bijesni psi. Kako bi tek u miru lajali kad bi im se dopustilo, kad su imali muda da u ratu tako laju i ujedaju? I u tome dežurni režimski vidješe svoju šansu, te odmah po završetku rata promjeniše stil pisanja, počeše da pišu miroljubivo sa mirotovenjem o svemu, svaki dan sve manje i manje osuđujući i kudeći, a sve više i više hvaleći one sa “suprotne strane”, prislanjajući ih uz svoje i tako ih izjednačavajući u sveopštoj ljubavi prema cijelom svijetu, svim ljudima, životinjama, pticama, ribama, pa čak i šire: Ljubavi prema marsovcima, svemircima, amebama, paramecijumima... To su činili da ne bi oni rovovski štakori isplivali iz svojih rovova i pričali narodu o ratu iz nekog drugog ugla, iz žablje perspektive odakle su ćurili četiri ratne godine. Iz tog ljigavog položaja nisu ni mogli tako dobro da vide ISTINU kao što su vidjeli, oni - Dežurni režmski pisci gledajuć sa orlovskih, jastrebovskih i sokolovskih pozicija, gledajući odozgo, iz ptičje perspektive... A, kada jednoga dana, posle mnogo, mnogo godina, kada generacije koje su bile akteri svega ovoga izumru i nove generacije budu sabirale račune na kojima će ležati grijeh i nevinost, i jednih i drugih, i ptičijih i žabljih pisaca, i kada se iz svega onoga što je napisano i naškrabano ponešto prospe pod svjetlost svijeće, možda, bar kao sjenka, pojave se i ovi stihovi i ostanu u nečijem sjećanju: “Doći će sloboda, sunce će da zasja, Dežurnih režimskih pjesnika otrcana fraza, Mnogi ćemo do tad pasti poput klasja, Neki za sunce slobode, a neki za carstvo mraza.” (Stihovi iz zbirke “STAKLENO CARSTVO”)

Besmrtnost duše
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI
SVI KOJI CITAJU MOJE POSTOVE SU
MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Superpenzioner
Zle priče
žena zna
U urbanoj sahari života
B(r)LOG
F.C. BARCELONA FANS ™
Obilježena.
We'll walk this road together, through the storm!
DupliCataS
Prohujalo s vihorom
S vremena na vrijeme
Joanna Noëlle Blagden Levesque (JoJo - Daily)
ZA ONE KOJI RAZMIŠLJAJU
Moji lirski pokusaji
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Zahrin jokelist
IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD
Kutak poezije i mudrih izreka
Manchester City | Balkan
Pizdim, dakle postojiš.
AMANet MREŽA
vakat
Crveni križ Općine Zenica
FCBarcelona | més que un club
Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.
počnimo ponovo ispočetka.
RPO IS BACK!
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
Never say Forever .
EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI - NAUCNA PREVARA
Želja o zaboravu .
fell your heartbeat.
Best fansite about UNBROKEN DDL. &amp;lt;3
CHELSEA FOOTBALL CLUB™
Neke druge boje
F.C.Real Madrid
GOLA SAM!
Dirty cactus
Ništa nas ne privlači tako dobro kao odbijanje.
pričaj mi makar bajke bile to
Ruido Sintetico.
Svijet mi je odjednom postao tajna
Ac_Milan_Milano
Ti si moj najljepsi san
Raznoporazno
One life. One love.
Emjay
Provjerena internet zarada!
više...

BROJAČ POSJETA
61783

Powered by Blogger.ba