Besmrtnost duše

Dobrodošli na moj blog... SVAKA JE DUŠA BESMRTNA I SAMO NJENA ENERGIJA MIJENJA SVOJ OBLIK...

06.06.2018.

SVJETLO NA KRAJU TUNELA

Hosana mili,

mir ti u duši,

krvave zablude

Lucifer ruši,

i gore u plamu

paklene vile

svjetom se valjaju

talasi sile...

I ječi zemlja

okovi skiče,

rob na umoru

nijemo urliče:

Hosana mili,

mir ti u duši,

krvave zablude

Lucifer ruši!
05.06.2018.

ČESMA POD OSTROGOM

Sjećam se, i želim da zapišem to sjećanje, „bez ikakvog cilja i ikakve koristi“, što bi rekao moj slavni prijatelj Selimović Iskazaću to sasvim prostim jezikom, bez puno suvišnih metafora, hiperbola, alegorija, epiteta.... Bilo je to 1987-te, ako me ovo zarđalo sjećanje još uvijek dobro služi... Prvomajski izlet na vrelu Bosne... Fudbal sa drugovima i komšijama... Uklizavanje da izbijem loptu iz gola... Ne zagrijani mišići i bum... Stravična bol mi je presijekla lijevo koljeno, čašica je izletila na stranu... Vratio sam je u panici rukama u prvobitni položaj... Operacija, teška.. Pola čašice od materijala od koga se „prave flaše za koka kolu“, potrgani ligamenti svezani nekim žicama, dug i bolan oporavak, banjanje u Fojnici, plivanje do iznemoglosti na Jadranu, i posle pola godine od „brodoloma“ polako počinjem da hodam bez štaka... No, bol je i dalje jezivo jak, a kretanje ograničeno na male, sitne, oprezne korake. Desna noga na stepenicu, a onda ova „sakata“ na istu i tako i niz basamake i uz basamake... Vozim auto, ali samo na kratke relacije i to sa grčem na licu kada pritišćem kvačilo... No, ne pizdim. Trpim. Kad sam mogao da ga lomim i oporaviću se. Mlad, drčevit (recimo), pun snage i elana, volje za životom... Pobijediću i opet igrati fudbal, košarku, tenis, pa makar opet polomio obadvije... Mladost ne priznaje lako poraze... Naravno, ne radim, jer socijalno sve plaća u toj divnoj demokratskoj državi, koja je imala tako lijep naziv, tako moćan, tako pun dobrote, ljubavi i snage, mojoj Jugoslaviji, koje više nema, jer ono što fašisti sa vani nisu mogli da urade od nje uradili su fašisti iznutra... No, ovo nije nikakav „politički pamflet“. Ovo je bio samo „gaf slabosti“, nostalgije i bolnih sjećanja... Nastavljam... Tih dana, u oktobru iste godine, odjednom mi se pojavila ideja da idem pod Ostrog. Bio sam vjernik, pravoslavni hrišćanin, ali ne isuviše zagrižen u religiju. Ni približno kao ovi današnji - novokomponovani vjernici (biviši decenijski komu-nisti) koji se danas, za svaki slučaj, i u javnom klozetu krste, jer, bogati, možda ih neki voajer gledi... Ta ideja danima me proganjala i jednoga dana rekoh to supruzi, da želim da odem pod Ostrog. Nije to bilo jednostavno zbog moje „sakatosti“, ali nije bilo ni neostvarljivo... Pošto ja nisam mogao voziti na tako dugoj relaciji, a Milena (supruga) nije imala dovoljno vozačkog iskustva da bi se usudila da vozi i da joj ja cijelo vrijeme, „trubim nad glavom“, ona predloži da nas neko vozi. Međutim, ja odjenom pomislih i „lanuh“: -Ne... Idemo autobusom do Nikšića, a onda ćemo vozom do Ostroga i onda pješke od željezničke stanice do Gornjeg manstira. Naravno, ona pomisli da sam poludio, što i nije bilo daleko od istine, jer svaki mladi čovjek je ujedno i poprilično lud... Reče mi da nisam u stanju da se popenjem uz stepenice na drugi sprat do stana, a ne da se penjem nekoliko kilometara od Ostroga do Gornjeg manastira. No, nije me mogla ubijediti i uradismo onako kako se „dogovorismo“. Da, ne duljim i ne komplikujem, jer svijet je i bez mene dovoljno iskomplikovan... Uspješno smo sišli sa voza u Ostrogu... Izašli smo napolje i onih pedesetak metara do stanične zgrade oblaci su po nama prolili svoju toplu milost, tako da smo bili mokri do gole kože. Kao i obično u tim situacijama, luđak je stajao pod strehom i posmatrao kako gromovi krše stijenje iznad gornjeg manastira, divio se nebeskim silama i sa osmijehom na licu davao im podršku u toj slavi moći, umjesto da se krije u čekaonici kao i svi ostali, koji su normalni. Pljusak je bio kratak. Desetak minuta je trajao i mi odlučismo da polako krenemo, stazom koja je uklesana kada je pravljena crkvica u pećini Ostroških stijena, rukama svetitelja čije mošti leže i danas u toj keliji. Već je bilo kasno popodne, oko pet sati i valjalo nam je prije mraka stići do Gornjeg manastira (ako uspijem ja sa ovom bagavom nogom) jer nema nikakvog osvjetljenja na tom putu, osim mjesečine ako se probije kroz oblake. Trpio sam bol i polako išao, i sve što smo dalje odmicali od Ostroga, sve manji boli sam osjećao u koljenu. Pitao sam se da li je to sila Svetog Vasilija Ostroškog, to što me nosi, ili je to neka parapsihološka snaga u meni koja me vodi kroz ovo iskušenje? Put je bio strm, sa poprilično visokim usponom. Stepenice pravljene prije više vijekova bile su pojedene zubom vremena, često zarasle u bršljan, ali ja nisam želio da idemo asvaltnim putem, koji je krivudao ka gornjem manastiru, nego baš tim putem kojim je nekada svetac došao u pećinu da se skloni progonjen od dušmana. Činilo mi se da sam milion puta išao ovom skoro nepostojećom stazicom i sa lakoćom sam birao put... Milena se čudila i pitala se kako je moguće da poznajem taj put, a ja sam joj jednostavno objasnio da su svi planinski putevi kod nas Hercegovaca isti, i da se mi lako snalazimo i u Crnoj Gori jer je ona vijekovima ista zemlja kao i Hercegovina, a i narod i običaji isti. Genetika je čudo, možda čak i čudovište... Pogledala me čudno, kao što je uvijek se čudila mojim ludostima, i ništa nije komentarisala, jer bi bilo beskorisno komplikovati ono što je već iskomplikovano... Ne znam koliko je vremena prošlo. Prošli smo davno Donji manastir i bili negdje na polovini do Gornjeg, kada smo pristigli ženu koja je odmarala sa troje djece, jer su se djeca bila umorila. Pozdravili smo se i ona nam reče da je bosanka, da živi u Austriji i svake godine sa djecom dolazi pod Ostrog, da se pokloni svetitelju, i tako već šest godina... Toliko joj je bila stara njena starija kćerka. Mlađa je bila stara četiri godine, a najmlađi je bio sin, kojem je bilo tri godine. Odlučismo da krenemo zajedno prema Gornjem manastiru. Žena je nosila sina jer on nije mogao ići sam uz takvu uzbrdicu. Njegove nogice su bile isuviše male da bi savladale grubi kamen i povisoke stepenike. Ubrzo je žena stala i spustila dijete. Niz lice joj je tekao znoj. Bila je iscrpljena i trebala je odmor. Međutim, ona više nije bila u stanju da nosi dijete. Milena je željela da ga ponese, međutim u meni se odjednom javila neka snaga i volja i rekao sam da ću ga ja nositi. Milena nije mogla vjerovati da to izgovaram, jer svaki moj korak je bio prijetnja da se polomim, da koljeno popusti i da uništim višesatni rad hirurga Safeta... No, znala je da se ne vrijedi raspravljati jer oni koji su rođeni „s one strane Ivan planine“ imali su neku čudnu dozu tvrdoglavosti i inata koji se nije mogao ni batinom pobijediti. Uzeo sam dijete i stavio ga na ramena. Oprezno sam krenuo, priznam sa strahom da ću se skršiti, ali sa vjerom da ću sačuvati dijete i ako se skrham... Korak po korak, dobio sam neku snagu, neku psihološku motivaciju, zaboravio i blokirao potpuno bol, skoncentrisao se i na najmanji kamenčič i polako krčio put ka vrhu. Dječačić, mali nemirko, rumenih bucmastih obraza, kao da je osjetio u svojoj duši da mora da mi pomogne, bio je miran, i gotovo da nije ni disao, a ne mrdao se. Njegova majka nije imala pojma da sam ja samo šest mjeseci ranije slomio koljeno i da je povjerila dijete ne baš nekome ko je sposoban da gazi uzbrdo i to sa djetetom na ramenima... No, polako smo napredovali. Moja psihološka moć i Sila svetitelja (tako sam tada mislio jer bijah vjernik) nosili su nas ka vrhu, ka Gornjem manastiru... Bili smo možda na nekoh petsto metara od manastira, kad smo sijekući cestu, sreli monahe koji su se spuštali u svom starom varburgu (ili nečemu sličnom, nisam zapamtio, ali znam da je auto bilo staro kao Isusovo magare). Oni stadoše i upitaše nas da li ćemo gore noćiti. Mi im rekosmo da hoćemo. Oni nam rekoše da su završili večernju molitvu, uputiše nas na malu kolibicu da u njoj prenoćimo, a ujutru ćemo se vidijeti na jutarnjoj liturgiji. Raziđosmo se... Oni odoše niz brdo, ka Donjem manstiru gdje su im bile spavaonice, a mi nastavismo uz brdo... Sumrak je polako već spuštao svoja krila nad krševitim ostroškim stijenama, kada smo došli do Gornjeg Manastira... Osjećao sam takvu sreću, takvu snagu i takvu nevjericu da sam pomislio da je sam Sveti Vasilije umiješao svoje prste u ovaj podvig da bi pomogao svome Hercegovcu, koji je tada bio pun vjere i duha. Odmorili smo se kratko, na klupama, u kući koju nam preporučiše monasi, a onda odlučismo da obiđemo manastir sa vana, jer je bio zatvoren posle večernje molitve. Noga me počela malo boljeti. Zavrnuo sam nogavicu i vidio da je koljeno podobro oteklo, međutim ispunilo je svoj zadatak, i moje srce je bilo puno sreće i zahvalnosti Tvorcu što mi je podario ovo iskušenje, koje sa lakoćom izdržah... Skoro je mrak već osvojio kada smo prošli kroz kapiju gornjeg manastira. Odmah iza kapije, u živoj stijeni manastira, na lijevoj strani od ulaza, bila je česma iz čije pipe je tekla blagoslovena, sveta vodica, poznata u narodu da liječi mnoge bolesti, po „naređenju“ Svetog Vasilija Ostroškog, malog čovječuljka, koji je nosio veliki Isusov krst cijeli život, od rođenja u Mrkonjićima do svoje smrti, koju je ugradio u stvaranje Gornjeg manstira... Umili smo se, i napili se bistre izvorske, svete vodice. Bila je osvježavajuća, okrepljujuća i BESPLATNA. Zašto je važno ovo besplatna, objasniće se za dvadesetak godina, kad ja i Milena po drugi put zajedno budemo išli pod Ostrog, i vjerovatno i poslednji... Šetali smo sa pobožnošću ispred manastira kada ugledasmo da se neko auto penje ka manastiru, parkira na parking i iz njega izlaze dva monaha u mantijama, koje smo sreli dok smo se peli ka manastiru. Rekoše da su došli zbog nas, da nam otvore manastir, i da se pomole Svetom Vasiliju za nas. Bili smo iznenađeni. Nismo mogli vjerovati ni svojim očima ni ušima, da se tako nešto dešava, da se ovi živi sveci vraćaju da se pomole za naše duše i otvore nam keliju Svetog Vasilija Ostroškog da mu se poklonimo. Nikada u svome žiotu nisam doživio takvu čast niti ću je ikada u budućnosti doživjeti, i ovaj događaj će ostati kao rijetka, Božanstvena svjetlost koja s vremena na vrijeme obasja moju umornu i dosta mračnu dušu, dušu nevjernika... O samom činu molitve i poklonjenja ne trebam pisati. Samo ću reći da je to nešto što je i danas svečano, svijetlo i sveto u meni iako ja više ne pripadam „stadu“, jer sam odbacio stado onoga trena kada sam vidio da isuviše „ovaca“, naizgled „pokajnički“ gazi svjetlost pred nogama Svetog Vasilija i drugih svetaca, i čine neprozirnu tamu svojim mračnjačkim, lažno-podvižničikim dušama, zaklanjaju Svjetlost sveca, koji i nije više u tim odajama, jer su odaje okađene nekim novim, čudnim kadovima koji mirišu na „novotarije“, što bi trebalo u pravo-slavnom dogmatizmu da je najveći grijeh... Spomenuću da smo ujutru doručkovali zajedno sa sveštenicima u njihovoj kuhinji: crnogorski skorup, jaja i vareniku, i da sam ja ispao veći kenjac nego onaj na kome su monasi ponekad gonili vodu i druge potrepštine kad im varburg „crkne“, pa pitao domaćicu koliko to košta da platim, a ona se sa blagim osmijehom na licu prekrstila i rekla: - Bože, sine, ovdje se ništa ne plaća. Mi ovo sami sve uzgajamo i nama je radost da ugostimo putnika namjernika. Bog mi nikada ne bi oprostio, kada bih i u ime manastira uzela i jedan jedini dinar... Posramio sam se i zahvalio na doručku. Otišli smo u Donji manstir, pomolili se Bogu i Svetom Vasiliju, ostavili skroman prilog i otišli za svojom sudbinom... Bio je to možda moj najljepši tren u životu i najvredniji. Moja duša i moje tijelo nisu osjećali više nikakvu bol... Ubrzo noga je zarasla i doktori su se čudili mom brzom oporavku. Opet sam igrao fudbal, košarku i ludirao se. Ponekad to činim i danas i koljeno se još uvijek dobro drži, iako mi šezdeseta ove godine kljuca u ovo razuma što mi je preostalo... A, onda drugi događaj, na istom mjestu, dvadeset godina kasnije, u sledećem mileniju... Već sedam godina smo, daleko od Ostrga, daleko od Crne Gore, daleko od Jugoslavije, koja više ni ne postoji, prekookeanski daleko, u duhovnoj pustinji... Skupili smo nešto novca da odemo u našu Jugu, spakovali par američkih krpica u kofere, preletjeli „Veliku baru“ i obreli se u našoj staroj domovini u kojoj ćemo provesti oko mjesec dana... Kad smo već tu, poželjeli smo da odemo pod Ostrog, da se zahvalimo Svetom Vasiliju Ostroškom što preživjesmo pogrome krajem prošlog vijeka, i što nam podari još nekoliko iskušenja kroz koja duša sazrijeva... Istim putem stigosmo u Gornji manastir... Ovaj put nisu nas sreli nikakvi monasi, nisu držali večernju liturgiju za nas, nismo prenoćili u kolibici, nego u konaku koji je bio izgrađen, nismo se napili vode sa česme, jer su novi monasi skinuli pipu da narod ne sipa besplatno svetu vodicu, nego da je oni mogu prodavati u kiosku koji su napravili u samoj crkvi Gornjeg manastira... Ujutru smo stajali u redu i čekali monahe da nam otvore, da se poklonimo svecu... Oni su kasnili oko pola sata... Posjetilaca je bilo tri puta više nego kada smo prvi put dolazili... Ja i Milena smo bili među prvima u redu. Ispred nas su bile tri ili četiri monahinje. Više se ne sjećam dobro koliko ih je bilo... Monasi su došli u pratnji desetak stranih vojnika, vjerovatno pripadnika UN ili NATO, ne znam... Otvorili su keliju Svetog Vasilija Ostroškog, i mimo nas pedesetak „ovaca“ propustili „važnu delegaciju ubica“ da prvi „prodefiluju“ ispred Svetog ćivota... Monahinje su protestvovale... Mi smo bili zbunjeni i zaprepašteni jer ni u snu nismo mogli vjerovati da i kod tako velikog svetitelja postoji pro-tekcija... Ostali smo na jutarnjoj liturgiji, koja je služena sa „novotarijama“, izašli prazniji nego što smo ušli... Ovaj put nismo doručkovali sa monasima, jer su oni jeli sa svojim „specijalnim gostima“, i nas nisu ni primjetili, nego smo jeli u nekoj prčvari koja je nikla uz same zidove manstira, kao i desetine drugih trgovačkih radnji, koje čekaju na Isusa da i u njima „razbija trgovačke stolove“... Da... Kupili smo svetu vodicu, po dobroj cijeni, u manastirskoj prodavnici i RAZGULILI... Nikada se više nismo vratili. Vratićemo se kada se vrati Sveti Vasilije Ostroški opet u svoju keliju, iz koje su ga divlji ekumenisti istjerali, „slava IM i NEmilost“...

11.11.2014.

NE VOLI NIKAD PJESNIKA

Sitna ti nafaka kad sebe u mazno jutro lažeš,
slatko od ljubavi kad na vrelu strast namažeš,
uvaženo, s visine, leđima njegovim veliš: Eh, rano moja ljuta,
kao da si iz oluje odnekle bijesom orkana otrgnuta,
a ne znaš, rano, da to samo satiri u tebi kolo kopitama ždiju,
i svjesna nisi , ne vidiš svoju pogibiju,
bježiš iz vrelog pepela, a sama si u njeg klekla,
eh rano ljuta, što bi ti rekla,
zar da smijeh i strah u demonu, riječ tvoja opora tvori,
strah sablasni u onom ko ne kleči ni u pokori,
zar sa par riječi da plašiš samotnjaka vuka,
hahahhaa...., hvata ga i smijeh, i b'jes, luđačka huka...?

Pa ta pjesnička zvijer na Boga se ludilom svojim baca,
zmijski mu jezik nemilosrdno plamen palaca,
ironija sudbine usnu krivi u dugu,
lajavi jezik zavija bijes u kugu i porugu,
njegova misao oštra ko str'jela,
smrt bi ko svijeća od njeg’ izgorela.

Od njega bježe zmije, šišmiši, škorpije,pauci,
iz njega režu pakleni, demonski jauci,
vrijeme ne prizna, nit prostor vidi,
niti ga savjest po mislima bridi,
a ti mu kažeš:Eh rano moja ljuta,
onako s kreveta. još topla, tek prevrnuta,
dok jutarnja magla kroz prozor mili,
uspavane pčele trutove usnili,
tebe, dušo sitne nafake, misao blijeda mori,
a njegovi snovi streme ka vulkanskoj gori,
ka ljućoj rani strast iz njeg plamti,
a ti, rano moja, zapamti:

Kad ludi pjesnik pera se lati,
sve jeca, pršti, varniči i trešti,
bjesne gromovi, plamte stihovi vješti,
krvavi tragovi niz hartiju se ko poplava šire,
u ranu ljutu pera sječivo zadire,
nijem, paklni krik iz njega srce čupa,
rima ko lavina stijenja kroz vrijeme lupa,
a ti melanholično, tužno veliš:Eh rano moja ljuta,
pa dobro, hajde,napaljena ženko, kad si zaljubljena i uvrnuta.....

09.11.2014.

DEŽURNI REŽIMSKI PJESNICI

Pisati ili ne pisati Pisati ili ne pisati, pitanje je sad??? Jednom, davno, davno, u stara praistorijska vremena ili prahistorijska vremena, krajem dvadesetog vijeka ili pri kraju dvadesetog stoljeća živio jedan narod ili još nekoliko drugih naroda u jedenoj ili u nekoliko zemalja??? Svi ti narodi govoriše jednim jezikom, pisaše jednim pismom, čitaše tim istim jezikom, ako se jezikom može govoriti, pisati i čitati, a ne samo plaziti... Jezik je bio bogat imenicama, glagolima, pridjevima, zamjenicama, atributima... i dostupan svakome kao što je bila dostupna i olovka koja je od malena “pisala srcem“. I taj jezik i ta olovka su se decenijama dobro slagali sve dok đavo nije zakucao na vrata i pokakao se na skoro sve što je do tada bilo napisano tom jedinstvenom olovkom. Olovka se prelomi na nekoliko dijelova, a jezici se podijeliše na više naziva. Oni, masni, debeli poltroni koji su svoj život ugradili u izgradnju tog jednog jedinstvenog jezika okrenuše ćurak naopako i zalajaše na sav glas kudeći taj jedinstveni jezik, odbacujući ga ili ga svojatajući kao samo svoj i pričajući o njemu kao da su ga oni stvorili i osmislili za vrijeme svog drkadžijsko-intelektualnog uspona u tih nekoliko predratnioh ”demokratskih” mjeseci. Zaboraviše da je taj jezik stvarao narod na ovim prostorima kroz krvave vijekove svog postojanja i bivstvovanja u ovim nesrtnim bosanskim gudurama. Dojučerašnje okorjele komunjare, oni koji su svu slobodu štampe, pjesništva, književnosti držali pod kontrolom i krvavo davili i cenzurisali, oni isti koji su jednog Selimovića napadali i intelektualno i fizički, zabijali Andriću nož u leđa sve dok nije dobio Nobelovu nagradu, odjednom posatadoše borci za slobodu, borci za ljudska prava, slobodu vjeroispovjesti, slobodu pisane i žive riječi i počeše da seru na sav glas bljuvajući sve i svašta u svojim novim novinama koje prozvaše slobodarskim, demoktratskim jer se pojaviše na zalasku “bauka komunizma“ i početku slobode življenja i blagostanja u “demonokratiji” koju donesoše sa trulog zapada… Jednom riječju: Postadoše od starih dežurnih režimskih pisaca, novi dežurni režimski pisci... Epika na kraju dvadesetog vijeka ili ti stoljeća Dojučerašnji KP-skorojevići pobacaše plavo-crvene olovke, skinuše petokrake sa čela, spališe KP-knjižice, blago rečeno posraše se na sve ono šta su do juče žvakali i u šta su se kleli. Krenuše mahom u crkve i u džamije da se krste i klanjaju u svojim klimakterističnim godinama, počeše da se kunu kako su svi oni bili taoci u tom mračnom dobu, kukajući za stadima ovaca, krdima prasića koje su se pojela dok su pozavršavali fakultete, magistrature, doktorate (čast i čest izuzecima), te plačući nad grijesima što se odricaše i Boga i Alaha i kod kuće i na poslu, a i kroz pisanu riječ.. Priznaše sami sebi i svojim mentorima kako su bili primorani da pišu slavopojke i slavospjeve svojim sad već bivšim, odnosno istim samo sad novim, demokratskim a ne komunističkim naredbodavcima, uhvatiše se gusala i šargija (svaka čast ovim instrumentima, ali u muzici postoje još “neki“ instrumenti), baciše na papirus svoje domoljubne, otadžbinske srceparajuće stihove i rime i tako nastade nova epska poezija na kraju dvadestetog stoljeća (oli ti vijeka-alternativni oblik) koja je odisala različitošću i suprotnostima ovisno o tome iz čijih je žvalja (pardon usta) izlazila.. Dežurni režimski pisci izvadiše rala i motike iz zaborava istorije, zaoraše njima duboko po zbunjenim moždanim ćelijama prestravljenih balkanaca izazivajući strah, paniku, haos, budeći mržnju u nesretnicima koju su je skoro bili izbrisali iz svojih genetskih kodova. Narod k’o narod, ovce ko ovce, nasuka se se na njihove hvalospjeve tražeći u njima zaštitu od nečega nevidljivog što se nakostriješilo i nadnijelo nad svakodnevnicu koja je sve više i više poprimala miris baruta i krvi kako su se oni zahuktavali sa svojim izjavama, svojom prozom i svojim pjesmama... Kada se srce naduva, a genitalije napregnu do svoje žalosne opuštenosti Kao rezultat ove njihove kampanje odjednom planuo je rat. Poče se ginuti, stradati, protjerivati, bježati sa spaljenih ognjišta, gladovati, i patiti na sve one načine koje rat donosi. Vrli, dežurni režimski pjesnici i pisci baciše se na posao tvoreći remek djela svoje umobolne intelektualne taletovanosti sijući po novinama, knjigama, televiziji i radiju mržnju. Počeše pljuvati po svemu onome što nije pripadalo njihovom narodu a hvaleći i u nebo dižući taj svoj nesretni narod koji je svaki dana sve više i više lio svoju krv. I sve što se više ginulo, dežurni režimski pisci (a i pjesnici) sve su više pjevali o slavi i slobodi svog naroda ocrnjujući onaj drugi koji je bio sa druge strane smišljene linije, koju su upravo oni i osmislili da bi mogli da iz sebe ispovraćaju svu tu mržnju i bolest koja je pola vijeka čučala u njihovim bolesnim talentima. I, tako dok oni svoju kontejnersku dušu očistiše i isprazniše pišući knjige poezije, romane koji se promovisaše širom zakrvavljenih ratišta. Izgibe nekoliko desetine ili stotine hiljada anonimusa koji su danonoćno slušali i čitali sve do svoje smrti njihove stihove, rime i rečenice u dokonici između dva pucnja ili dvije granate. Ti, dežurni pisci i pjesnici tako su vjerno opisivali muke svojih naroda kao da su zajedno sa njim puzali po močvarnim rovovima a ne sjedili u hotelima “Palas“, “Holidej In“, “Metropol“... i ispijali dobre francuske konjake sa svojim naredbodavcima koji su im naručivali pjesme i prozu na metar, ispravljali njihove alegorije, metafore i pojačavali personifikacije koje nikad nisu bile dovoljno snažne da bi zadovoljile njihove mazohističko-sadističke pobude. Pri tim pisanjima i cenzurisanjima, srce pisaca i njihovih recezenata bi se naduvalo kao balon, genitalije napregle do svoje žalosne opuštenosti, grla im se sušila od ratnohuškačkih usklika, ruke mlatarale hrvući se sa nevidljivim neprijateljem, grudi ponosno uzdizale kao da su sa svakim ispijenim konjakom bile sve bliže i bliže konačnoj pobjedi svog naroda nad neprijateljem. Opijeni alkoholom oni bi do duboko u noć bacali svoje kletve, urlali i vrštali u svom pomahnitalom zanosu sve dok bi recezenti naručivali piće ili dok ne bi pali pod sto od svog obijesnog orgijanja. Kada se otrijezne u polutami hotelske sobe U kasnim poslijepodnevnim satima kada bi se probudili pored kreveta, pored njih nije više bilo njihovih mentora. Oni su mirno spavali u drugim sobama, ili drugim hotelima, u drugim gradovima ili državama sabirajući u snu plodove svoje krvave rapsodije, zaboravljajući da su noć proveli sa nekim propalim, mrtvim pjesnikom ili književnikom koji im je bio samo usputna zabava u trenucima njihove dokonosti i na kog su potrošili šaku maraka koje su im i onako sa neba pale pa im nije ni žao. Nesretni književnici bi u tim sumornim, popodnevnim satima bauljali ka kupatilu da se sa VC-šolje napiju vode jer nisu bili u stanju da se pridignu do česme hotelske sobe gdje ih mentori smjestiše kao nagradu za poslušnost i ode što noćas ispjevaše svojoj otadžbini ili domovini. Posle “prepadanja” VC-šolje obično bi im se srce smanjilo na standardnu veličinu, na srce ptice kukavice, mlohava muda se istegla i prosula na pod brišući prljavštinu sa njega, a duša bi im (pretpostavljam) bila “tabula raze“ jer su bili svjesni da ono što su sinoć zajedno sa “rigoletom“ izbacili iz sebe ide jutros kroz štamparske mašine, leti kroz eter, truje, zaluđuje i široko kolje široke narodne mase. Trunka kajanja bi nagrizala bolesnu dušu, plamičak stida bi se očitavao na ispaćenom, blijedom licu i očaj nepostojanja i čežnje za samouništenjem i smrti bi im se tada očitavao u očima. Na trenutak bi poželjeli da odu u rovove i da se pridruže svom, jadnim i napaćenom narodu, ili da se ubiju. No, muda bi im se toliko razvukla po podu da su postajali kilavi, nepokretni sve dok ih želja za odlaskom u rovove ne bi minula. Kukavičluk im nije dozvoljavao da dođu ni do prozora, prevale se preko njega i smrtno stropštaju na prljavi asvalt ispred hotela. Porok alkoholizma ih je prizivao i tjerao da se na trenutak otrijezne od te bolesne ljudske opijenosti, smognu snage da se skotrljaju do kafanske stolice i repriziraju prethodnu noć po ko zna koji put moleći se svom bogu da se ovo nikad ne zaustavi, jer ako se zaustavi: Šta onda? Dežurni režimski “kakaju” o sreći i slobodi No, sve što ima svoj početak treba da ima i svoj kraj. Tako je bilo i sa ratom. Vrijeme krvi i ubijanja je prošlo. Kraj rata su dežurni režimski književnici dočekali sa velikom žalošću. Bili su se prepali za svoju budućnost, za svoju reputaciju, bojali su se da ne izgube svoje mjesto u otmjenim hotelima, za kafanskim stolovima. Bojali su se da ne padnu u nemilost svojih mentora kojima više nisu trebali dežurni režimski pisci i pjesnici, bar ne sa takvim vulgarnim i napadačkim stavovima jer su oni svoja mišljenja o ratu potpuno poništili i odbacili i prihvatili se teorija kojima su narodima počeli da objašnjavaju kako je rat prevaziđena stvar i da je došlo do značajnih promjena u politici i da je vrijeme neprijateljstava minulo, da sada treba raditi na uspostavljanju toliko očekivanog mira, da treba mostove koji su porušeni nanovo graditi... i da su se oni čitav rat za to i zalagali (samo neznam da li su se zalagali samo prasetinom i jagnjetinom ili još nečim - nadam se, ne i ljudskim mesom)… No, dežurni režimski, brzo su se oporavili od početnog šoka i uvdjeli da ne trebaju da brinu za svoju budućnost jer su i dalje potrebni svojim mentorima za propagandu i ostvarenje novozacrtanih ciljeva. No, morali su ponešto i da promjene u svom pisanju. Nije više bilo moderno pisati o klanjima, ubijanjima, o hrabrosti svog i kukavičluku onog drugog naroda, pisati o ratu i ratnim stradanjima. Epiku je pod hitno morala zamijeniti lirika. Ditramb sreće i slobode treba da ujedini među preostalim živima ono što se bilo pocijepalo, da ih sjedini, kao što su sjedinjene pod zemljom sve žrtve na svim stranama. Ptice su opet počele da cvrkuću, cvijeće da cvjeta, a dežurni režimski da kakaju o sreći, slobodi, bratstvu, ljubavi kao da još juče nije liptala balkanska krv i gnojila zemlju i to podstaknuta njihovom gebelsovskom, epsko-lirskom propagandom, ovaj “književnošću”. Slijepci nisu primjećivali da ptice ne pjevaju nego bolno cijuču za svojim spaljenim ptićima, da cvijeće cvjeta samo u jednoj boji - boji krvi, da iz izvora još uvijek kuljaju gusti i crveni mlazovi. Slijepi dežurni režimski to nisu vidjeli ili najvjerovatnije nisu ni htjeli da vide jer im nije odgovaralo da to vide. Doći će sloboda, sunce će da zasja Recezenti su nastavili da budno prate rad svojih štićenika, da ih usmjeravaju i oblikuju prema trenutnim “potrebama društva“, ujedno gušeći na sve moguće načine slobodu i istinsku pisanu riječ, ne dozvoljavajući da do naroda dopru bolni uzdasi i jecaji ISTINE koje su tamoneka škrabala iz rovova (slijepci koji su pisali pri svjetlosti koju je pravile eksplozije mnogobrojnih granata) pokušavala da ponude narodu na ocjenjivanje. A, ta mahnita škrabala, što u ruci drže olovku dok kleče u u blatnjavom rovu krijući glavu od granate, ni u ratu ne pokazaše ni trunku mržnje prema onima sa druge strane koji isto kao i oni čuče i trunu u sličnom rovu čekajući smrt, nego lajaše na svoje gospodare kao bijesni psi. Kako bi tek u miru lajali kad bi im se dopustilo, kad su imali muda da u ratu tako laju i ujedaju? I u tome dežurni režimski vidješe svoju šansu, te odmah po završetku rata promjeniše stil pisanja, počeše da pišu miroljubivo sa mirotovenjem o svemu, svaki dan sve manje i manje osuđujući i kudeći, a sve više i više hvaleći one sa “suprotne strane”, prislanjajući ih uz svoje i tako ih izjednačavajući u sveopštoj ljubavi prema cijelom svijetu, svim ljudima, životinjama, pticama, ribama, pa čak i šire: Ljubavi prema marsovcima, svemircima, amebama, paramecijumima... To su činili da ne bi oni rovovski štakori isplivali iz svojih rovova i pričali narodu o ratu iz nekog drugog ugla, iz žablje perspektive odakle su ćurili četiri ratne godine. Iz tog ljigavog položaja nisu ni mogli tako dobro da vide ISTINU kao što su vidjeli, oni - Dežurni režmski pisci gledajuć sa orlovskih, jastrebovskih i sokolovskih pozicija, gledajući odozgo, iz ptičje perspektive... A, kada jednoga dana, posle mnogo, mnogo godina, kada generacije koje su bile akteri svega ovoga izumru i nove generacije budu sabirale račune na kojima će ležati grijeh i nevinost, i jednih i drugih, i ptičijih i žabljih pisaca, i kada se iz svega onoga što je napisano i naškrabano ponešto prospe pod svjetlost svijeće, možda, bar kao sjenka, pojave se i ovi stihovi i ostanu u nečijem sjećanju: “Doći će sloboda, sunce će da zasja, Dežurnih režimskih pjesnika otrcana fraza, Mnogi ćemo do tad pasti poput klasja, Neki za sunce slobode, a neki za carstvo mraza.” (Stihovi iz zbirke “STAKLENO CARSTVO”)

28.08.2013.

AVE MARIJA-BESKRAJNA LJUBAV

AVE MARIJA-BESKRAJNA LJUBAV

 

Volim te,  na daljinu kao nešto što je univerzalno,

ali ipak sebično pripada samo meni,

da li se radi o sjeni,

bar mi se ponekad tako čini,

dok oči moje lutaju po mjesečini,

I mole….

 

A Ti reče:”Ja sam dio tebe i ti si dio mene”

I tako jedinstveni sada lutamo i ovim svijetom,

ti kroz moje misli, plačeš u tami,

i onim drugim krajolikom, meni nepoznatim lutaš,

kroz čiju svjetlost pokušavam naći slobodu u svojoj osami.

 

 

Nešto što je tu čudno, jedinstveno, mistično,

i često se rasplinjuje u magli,

Nešto lijepo neprestano što bježi od mene,

klizi mi iz stisnutih šaka kao pjena,

Nešto kao mjesečeva mjena,

čas je veliko, oblo i lako se kotrlja,

a onda iznenada saplete i počne da srlja,

kao da mu je neko podmetnuo nogu.

 

To je Nešto u Tebi jače od t’jela,

nešto što je duša zatvorena u oklop života oduvjek željela i htjela,

o kakva ljepota kad maske spa’nu,

mirišem čistu duhovnu hranu,

nekako uzvišeno ide ispred vremena,

mozda čak ispred smrti,

putevi želja davno utrti,

no ipak počesto luta, trazeći put beznađa,

duhovna borba i ljubomorna svađa,

a onda mir i ljubav prolista,

i eto meni Sreće utočišta,

a onda opet, pogrešno vrijeme, i pogrešno mjesto,

Demon se propne na svoj prijesto,

i Duh se opet kroz vjekove gubi,

luta i reži, demonu klepeću zubi,

i šamar mi bolno opet oplete,

i baci me iz Raja na Zemlju,

kleknem od toga stihijskog bijesa,

složim se u kal života kao ljesa,

i pitam: Bože ljubavi, pa ko je taj što dušu i tijelo muči?

Vodopad zla razumom huči,

Nešto što sanja o beskonačnosti,

o vremenu bez granica,

o vječnosti koja nema dimenzije,

to Nešto suzom u trenu se umije,

i kaže nešto što će jednoga dana da osjeti slast beskrajne ljubavi,

koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor,

ne živi ni u prošlosti ni u budućnosti,

nego u neprolaznoj sadašnjosti koja se
naziva BESKRAJNA LJUBAV.

15.06.2011.

178.Iluzija

 

Iluzija

 

Noc osuta zvjezdama sto trepte,

Mir, spokoj i samo nocni leptiri lete,

Osjecam kako ti ruka podrhtava i treperi,

Topla je i njezna,meka,srce u njoj igra,

Stezem te snazno, izvijas se kao cigar,

Gubis se u magli mojih poluzatvorenih ociju,

Odlazis daleko dok more talase bubnja po brodu,

Mjesecev lik pobijen u morsku vodu,

Nestajes…

Zanesen strascu, zeljom ludom,

Na trenutak sam te ispustio iz zagrljaja,

I zamalo te more ne odnese u njedra svoja,

Sapucem:O mila moja…

Dozivam munje, bure i oluje,

Sapucem i zovem gromove sa neba,

Da sprzi more,

I pustinju stvore…

Nazirem golotinju,

Dok se valjamo u toplini pustinjskih dina…

Gitara i puno crvenog vina,

Ti sviras opijena, u d-molu,

Grlim te polugolu,

Recitujem Majakovskog, milujuc ti dahom lice,

More se razbija od gorske litice,

A noc topla,

I mirise na strast, ljubav i beskonacnost..

14.06.2011.

177.Ko si ti

Pozivam sudbu i nocne cari,

Pozivam zvjeri, ko za njih mari,

Morske korale uzmem za svjedoke,

Nebeske pute mljecno-zesotke..

Gromove strasne

Sto krseve lome,

Bezdane mracne,

Monstume,

Zlotvore,

Da svjedoce protiv grjeha mog na sudu Boga

Jer se odbraniti ne mogu od misljenja tvoga.

Stvorovi grozni mazno se keze,

Stiskaju stake i proteze,

Skup misli sto mi se gade

Duhova nocnih parade,

Milion mracnih rupa u dzaku,

Bjesova strasnih sto lete po zraku,

A samo jedno pitanje:

Ko si ti, i odakle ti tolika snaga da volis,

Jednog ovakvog mracnjaka?????
14.06.2011.

175.Nedjelja ujutru

O rijeci lude, kako vas mrzim,

Dok s krikom bola po zemlji puzim

Prizivam munje, gromove, ne Boga

Ja vidim samo zlotvora ohologa

Steze i davi gusi mi pluca

Krv moja hladna i suza vruca

Opet sam vecer’o bol i setu

U ovom nesretnom jebenom svjetu

Zgazio srce od jedne zene

Ljubavlju cistom opijene.

Zasto zapoceh tu igru ludu,

Osta u tuzi, osta u cudu,

Nisam to zelio krv na me nek padne

Svo zlo svjeta nek demon mi dadne

Ni crkvu ne zelim da vise gledam

I dusu svoju nek Sotoni predam,

Zakletva moja lici na lazi,

I slike moje crnila kolazi,

Da li to mozda polako ludim

Idite jutra ne zelim da se budim.

Zelim da ostanem u tami vjecnoj

Da nestanem kao da nikad nisam ni postojao..

14.06.2011.

175.Iluzija

Noc osuta zvjezdama sto trepte,

Mir, spokoj i samo nocni leptiri lete,

Osjecam kako ti ruka podrhtava i treperi,

Topla je i njezna, meka, srce u njoj igra,

Stezem te snazno, izvijas s kao cigra,

Gubis se u magli mojih poluzatvorenih ociju,

Odlazis daleko dok more talase bubnja po brodu,

Mjescev lik pobijen u morsku vodu.

Nestajes…..

Zelio bih da mogu da pruzim ruke preko okeana,

Da te otkinem iz ljudskih ralja ,

I vratim Dusu na mirno more,

Da cekamo zajedno zore…

Lahor nam baca slane kapljice u lice,

Snjegovi se tope na Aljasci niz litice,

A ti mi sapuces, tiho, tiho stihove na uvo…

 

Zanesen strascu, zeljom ludom,

na trenutak sam te ispustio iz zagrljaja,

i zamalo te more ne odnese u njedra svoja,

sapucem: O mila moja..

Dozivam munje, bure i oluje,

Sapucem i zovem gromove sa neba,

Da sprze more,

I pustinju stvore…

Nazirem tu golotinju,

Dok se valjamo u toplini pustinjskih dina..
Gitara, i puno crvenog vina,

Ti sviras opijena, u d-molu,

Grlim te polugolu,

Recitujem Mjakovskog, milujuc ti dahom lice,

More se razbija od gorske litice,

A noc je topla,

I mirise na strast, ljubav i beskonacnost…

13.06.2011.

174.Inspiracija

Kestenjasto atomsko jezgro kulira

Erozija medju zvjezdama dominira,

Hemikalije bljeste u noci nemira,

Hobotnica pipcima gestikulira,

Rudar u jami cumur minira,

Jebem ga, ako radio negdje ne svira

Misao lebdi iznad Svemira:

I kaze:

Ajd zdravlja ti ne seri,

Nego sjedi i napisi pjesmu kad dobijes inspiraciju..


Stariji postovi

Besmrtnost duše
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI
SVI KOJI CITAJU MOJE POSTOVE SU
MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
žena zna
U urbanoj sahari života
Superpenzioner
Obilježena.
We'll walk this road together, through the storm!
DupliCataS
Prohujalo s vihorom
S vremena na vrijeme
Joanna Noëlle Blagden Levesque (JoJo - Daily)
ZA ONE KOJI RAZMIŠLJAJU
Zle priče
Moji lirski pokusaji
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Zahrin jokelist
IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD
Kutak poezije i mudrih izreka
Manchester City | Balkan
Pizdim, dakle postojiš.
AMANet MREŽA
vakat
Crveni križ Općine Zenica
FCBarcelona | més que un club
Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.
počnimo ponovo ispočetka.
RPO IS BACK!
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
Never say Forever .
F.C. BARCELONA FANS ™
EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI - NAUCNA PREVARA
Želja o zaboravu .
fell your heartbeat.
Best fansite about UNBROKEN DDL. &amp;lt;3
B(r)LOG
CHELSEA FOOTBALL CLUB™
Neke druge boje
F.C.Real Madrid
GOLA SAM!
Dirty cactus
Ništa nas ne privlači tako dobro kao odbijanje.
pričaj mi makar bajke bile to
Ruido Sintetico.
Svijet mi je odjednom postao tajna
Ac_Milan_Milano
Ti si moj najljepsi san
Raznoporazno
One life. One love.
Emjay
Provjerena internet zarada!
više...

BROJAČ POSJETA
58411

Powered by Blogger.ba