Besmrtnost duše

Dobrodošli na moj blog... SVAKA JE DUŠA BESMRTNA I SAMO NJENA ENERGIJA MIJENJA SVOJ OBLIK...

11.11.2014.

NE VOLI NIKAD PJESNIKA

Sitna ti nafaka kad sebe u mazno jutro lažeš,
slatko od ljubavi kad na vrelu strast namažeš,
uvaženo, s visine, leđima njegovim veliš: Eh, rano moja ljuta,
kao da si iz oluje odnekle bijesom orkana otrgnuta,
a ne znaš, rano, da to samo satiri u tebi kolo kopitama ždiju,
i svjesna nisi , ne vidiš svoju pogibiju,
bježiš iz vrelog pepela, a sama si u njeg klekla,
eh rano ljuta, što bi ti rekla,
zar da smijeh i strah u demonu, riječ tvoja opora tvori,
strah sablasni u onom ko ne kleči ni u pokori,
zar sa par riječi da plašiš samotnjaka vuka,
hahahhaa...., hvata ga i smijeh, i b'jes, luđačka huka...?

Pa ta pjesnička zvijer na Boga se ludilom svojim baca,
zmijski mu jezik nemilosrdno plamen palaca,
ironija sudbine usnu krivi u dugu,
lajavi jezik zavija bijes u kugu i porugu,
njegova misao oštra ko str'jela,
smrt bi ko svijeća od njeg’ izgorela.

Od njega bježe zmije, šišmiši, škorpije,pauci,
iz njega režu pakleni, demonski jauci,
vrijeme ne prizna, nit prostor vidi,
niti ga savjest po mislima bridi,
a ti mu kažeš:Eh rano moja ljuta,
onako s kreveta. još topla, tek prevrnuta,
dok jutarnja magla kroz prozor mili,
uspavane pčele trutove usnili,
tebe, dušo sitne nafake, misao blijeda mori,
a njegovi snovi streme ka vulkanskoj gori,
ka ljućoj rani strast iz njeg plamti,
a ti, rano moja, zapamti:

Kad ludi pjesnik pera se lati,
sve jeca, pršti, varniči i trešti,
bjesne gromovi, plamte stihovi vješti,
krvavi tragovi niz hartiju se ko poplava šire,
u ranu ljutu pera sječivo zadire,
nijem, paklni krik iz njega srce čupa,
rima ko lavina stijenja kroz vrijeme lupa,
a ti melanholično, tužno veliš:Eh rano moja ljuta,
pa dobro, hajde,napaljena ženko, kad si zaljubljena i uvrnuta.....

09.11.2014.

DEŽURNI REŽIMSKI PJESNICI

Pisati ili ne pisati Pisati ili ne pisati, pitanje je sad??? Jednom, davno, davno, u stara praistorijska vremena ili prahistorijska vremena, krajem dvadesetog vijeka ili pri kraju dvadesetog stoljeća živio jedan narod ili još nekoliko drugih naroda u jedenoj ili u nekoliko zemalja??? Svi ti narodi govoriše jednim jezikom, pisaše jednim pismom, čitaše tim istim jezikom, ako se jezikom može govoriti, pisati i čitati, a ne samo plaziti... Jezik je bio bogat imenicama, glagolima, pridjevima, zamjenicama, atributima... i dostupan svakome kao što je bila dostupna i olovka koja je od malena “pisala srcem“. I taj jezik i ta olovka su se decenijama dobro slagali sve dok đavo nije zakucao na vrata i pokakao se na skoro sve što je do tada bilo napisano tom jedinstvenom olovkom. Olovka se prelomi na nekoliko dijelova, a jezici se podijeliše na više naziva. Oni, masni, debeli poltroni koji su svoj život ugradili u izgradnju tog jednog jedinstvenog jezika okrenuše ćurak naopako i zalajaše na sav glas kudeći taj jedinstveni jezik, odbacujući ga ili ga svojatajući kao samo svoj i pričajući o njemu kao da su ga oni stvorili i osmislili za vrijeme svog drkadžijsko-intelektualnog uspona u tih nekoliko predratnioh ”demokratskih” mjeseci. Zaboraviše da je taj jezik stvarao narod na ovim prostorima kroz krvave vijekove svog postojanja i bivstvovanja u ovim nesrtnim bosanskim gudurama. Dojučerašnje okorjele komunjare, oni koji su svu slobodu štampe, pjesništva, književnosti držali pod kontrolom i krvavo davili i cenzurisali, oni isti koji su jednog Selimovića napadali i intelektualno i fizički, zabijali Andriću nož u leđa sve dok nije dobio Nobelovu nagradu, odjednom posatadoše borci za slobodu, borci za ljudska prava, slobodu vjeroispovjesti, slobodu pisane i žive riječi i počeše da seru na sav glas bljuvajući sve i svašta u svojim novim novinama koje prozvaše slobodarskim, demoktratskim jer se pojaviše na zalasku “bauka komunizma“ i početku slobode življenja i blagostanja u “demonokratiji” koju donesoše sa trulog zapada… Jednom riječju: Postadoše od starih dežurnih režimskih pisaca, novi dežurni režimski pisci... Epika na kraju dvadesetog vijeka ili ti stoljeća Dojučerašnji KP-skorojevići pobacaše plavo-crvene olovke, skinuše petokrake sa čela, spališe KP-knjižice, blago rečeno posraše se na sve ono šta su do juče žvakali i u šta su se kleli. Krenuše mahom u crkve i u džamije da se krste i klanjaju u svojim klimakterističnim godinama, počeše da se kunu kako su svi oni bili taoci u tom mračnom dobu, kukajući za stadima ovaca, krdima prasića koje su se pojela dok su pozavršavali fakultete, magistrature, doktorate (čast i čest izuzecima), te plačući nad grijesima što se odricaše i Boga i Alaha i kod kuće i na poslu, a i kroz pisanu riječ.. Priznaše sami sebi i svojim mentorima kako su bili primorani da pišu slavopojke i slavospjeve svojim sad već bivšim, odnosno istim samo sad novim, demokratskim a ne komunističkim naredbodavcima, uhvatiše se gusala i šargija (svaka čast ovim instrumentima, ali u muzici postoje još “neki“ instrumenti), baciše na papirus svoje domoljubne, otadžbinske srceparajuće stihove i rime i tako nastade nova epska poezija na kraju dvadestetog stoljeća (oli ti vijeka-alternativni oblik) koja je odisala različitošću i suprotnostima ovisno o tome iz čijih je žvalja (pardon usta) izlazila.. Dežurni režimski pisci izvadiše rala i motike iz zaborava istorije, zaoraše njima duboko po zbunjenim moždanim ćelijama prestravljenih balkanaca izazivajući strah, paniku, haos, budeći mržnju u nesretnicima koju su je skoro bili izbrisali iz svojih genetskih kodova. Narod k’o narod, ovce ko ovce, nasuka se se na njihove hvalospjeve tražeći u njima zaštitu od nečega nevidljivog što se nakostriješilo i nadnijelo nad svakodnevnicu koja je sve više i više poprimala miris baruta i krvi kako su se oni zahuktavali sa svojim izjavama, svojom prozom i svojim pjesmama... Kada se srce naduva, a genitalije napregnu do svoje žalosne opuštenosti Kao rezultat ove njihove kampanje odjednom planuo je rat. Poče se ginuti, stradati, protjerivati, bježati sa spaljenih ognjišta, gladovati, i patiti na sve one načine koje rat donosi. Vrli, dežurni režimski pjesnici i pisci baciše se na posao tvoreći remek djela svoje umobolne intelektualne taletovanosti sijući po novinama, knjigama, televiziji i radiju mržnju. Počeše pljuvati po svemu onome što nije pripadalo njihovom narodu a hvaleći i u nebo dižući taj svoj nesretni narod koji je svaki dana sve više i više lio svoju krv. I sve što se više ginulo, dežurni režimski pisci (a i pjesnici) sve su više pjevali o slavi i slobodi svog naroda ocrnjujući onaj drugi koji je bio sa druge strane smišljene linije, koju su upravo oni i osmislili da bi mogli da iz sebe ispovraćaju svu tu mržnju i bolest koja je pola vijeka čučala u njihovim bolesnim talentima. I, tako dok oni svoju kontejnersku dušu očistiše i isprazniše pišući knjige poezije, romane koji se promovisaše širom zakrvavljenih ratišta. Izgibe nekoliko desetine ili stotine hiljada anonimusa koji su danonoćno slušali i čitali sve do svoje smrti njihove stihove, rime i rečenice u dokonici između dva pucnja ili dvije granate. Ti, dežurni pisci i pjesnici tako su vjerno opisivali muke svojih naroda kao da su zajedno sa njim puzali po močvarnim rovovima a ne sjedili u hotelima “Palas“, “Holidej In“, “Metropol“... i ispijali dobre francuske konjake sa svojim naredbodavcima koji su im naručivali pjesme i prozu na metar, ispravljali njihove alegorije, metafore i pojačavali personifikacije koje nikad nisu bile dovoljno snažne da bi zadovoljile njihove mazohističko-sadističke pobude. Pri tim pisanjima i cenzurisanjima, srce pisaca i njihovih recezenata bi se naduvalo kao balon, genitalije napregle do svoje žalosne opuštenosti, grla im se sušila od ratnohuškačkih usklika, ruke mlatarale hrvući se sa nevidljivim neprijateljem, grudi ponosno uzdizale kao da su sa svakim ispijenim konjakom bile sve bliže i bliže konačnoj pobjedi svog naroda nad neprijateljem. Opijeni alkoholom oni bi do duboko u noć bacali svoje kletve, urlali i vrštali u svom pomahnitalom zanosu sve dok bi recezenti naručivali piće ili dok ne bi pali pod sto od svog obijesnog orgijanja. Kada se otrijezne u polutami hotelske sobe U kasnim poslijepodnevnim satima kada bi se probudili pored kreveta, pored njih nije više bilo njihovih mentora. Oni su mirno spavali u drugim sobama, ili drugim hotelima, u drugim gradovima ili državama sabirajući u snu plodove svoje krvave rapsodije, zaboravljajući da su noć proveli sa nekim propalim, mrtvim pjesnikom ili književnikom koji im je bio samo usputna zabava u trenucima njihove dokonosti i na kog su potrošili šaku maraka koje su im i onako sa neba pale pa im nije ni žao. Nesretni književnici bi u tim sumornim, popodnevnim satima bauljali ka kupatilu da se sa VC-šolje napiju vode jer nisu bili u stanju da se pridignu do česme hotelske sobe gdje ih mentori smjestiše kao nagradu za poslušnost i ode što noćas ispjevaše svojoj otadžbini ili domovini. Posle “prepadanja” VC-šolje obično bi im se srce smanjilo na standardnu veličinu, na srce ptice kukavice, mlohava muda se istegla i prosula na pod brišući prljavštinu sa njega, a duša bi im (pretpostavljam) bila “tabula raze“ jer su bili svjesni da ono što su sinoć zajedno sa “rigoletom“ izbacili iz sebe ide jutros kroz štamparske mašine, leti kroz eter, truje, zaluđuje i široko kolje široke narodne mase. Trunka kajanja bi nagrizala bolesnu dušu, plamičak stida bi se očitavao na ispaćenom, blijedom licu i očaj nepostojanja i čežnje za samouništenjem i smrti bi im se tada očitavao u očima. Na trenutak bi poželjeli da odu u rovove i da se pridruže svom, jadnim i napaćenom narodu, ili da se ubiju. No, muda bi im se toliko razvukla po podu da su postajali kilavi, nepokretni sve dok ih želja za odlaskom u rovove ne bi minula. Kukavičluk im nije dozvoljavao da dođu ni do prozora, prevale se preko njega i smrtno stropštaju na prljavi asvalt ispred hotela. Porok alkoholizma ih je prizivao i tjerao da se na trenutak otrijezne od te bolesne ljudske opijenosti, smognu snage da se skotrljaju do kafanske stolice i repriziraju prethodnu noć po ko zna koji put moleći se svom bogu da se ovo nikad ne zaustavi, jer ako se zaustavi: Šta onda? Dežurni režimski “kakaju” o sreći i slobodi No, sve što ima svoj početak treba da ima i svoj kraj. Tako je bilo i sa ratom. Vrijeme krvi i ubijanja je prošlo. Kraj rata su dežurni režimski književnici dočekali sa velikom žalošću. Bili su se prepali za svoju budućnost, za svoju reputaciju, bojali su se da ne izgube svoje mjesto u otmjenim hotelima, za kafanskim stolovima. Bojali su se da ne padnu u nemilost svojih mentora kojima više nisu trebali dežurni režimski pisci i pjesnici, bar ne sa takvim vulgarnim i napadačkim stavovima jer su oni svoja mišljenja o ratu potpuno poništili i odbacili i prihvatili se teorija kojima su narodima počeli da objašnjavaju kako je rat prevaziđena stvar i da je došlo do značajnih promjena u politici i da je vrijeme neprijateljstava minulo, da sada treba raditi na uspostavljanju toliko očekivanog mira, da treba mostove koji su porušeni nanovo graditi... i da su se oni čitav rat za to i zalagali (samo neznam da li su se zalagali samo prasetinom i jagnjetinom ili još nečim - nadam se, ne i ljudskim mesom)… No, dežurni režimski, brzo su se oporavili od početnog šoka i uvdjeli da ne trebaju da brinu za svoju budućnost jer su i dalje potrebni svojim mentorima za propagandu i ostvarenje novozacrtanih ciljeva. No, morali su ponešto i da promjene u svom pisanju. Nije više bilo moderno pisati o klanjima, ubijanjima, o hrabrosti svog i kukavičluku onog drugog naroda, pisati o ratu i ratnim stradanjima. Epiku je pod hitno morala zamijeniti lirika. Ditramb sreće i slobode treba da ujedini među preostalim živima ono što se bilo pocijepalo, da ih sjedini, kao što su sjedinjene pod zemljom sve žrtve na svim stranama. Ptice su opet počele da cvrkuću, cvijeće da cvjeta, a dežurni režimski da kakaju o sreći, slobodi, bratstvu, ljubavi kao da još juče nije liptala balkanska krv i gnojila zemlju i to podstaknuta njihovom gebelsovskom, epsko-lirskom propagandom, ovaj “književnošću”. Slijepci nisu primjećivali da ptice ne pjevaju nego bolno cijuču za svojim spaljenim ptićima, da cvijeće cvjeta samo u jednoj boji - boji krvi, da iz izvora još uvijek kuljaju gusti i crveni mlazovi. Slijepi dežurni režimski to nisu vidjeli ili najvjerovatnije nisu ni htjeli da vide jer im nije odgovaralo da to vide. Doći će sloboda, sunce će da zasja Recezenti su nastavili da budno prate rad svojih štićenika, da ih usmjeravaju i oblikuju prema trenutnim “potrebama društva“, ujedno gušeći na sve moguće načine slobodu i istinsku pisanu riječ, ne dozvoljavajući da do naroda dopru bolni uzdasi i jecaji ISTINE koje su tamoneka škrabala iz rovova (slijepci koji su pisali pri svjetlosti koju je pravile eksplozije mnogobrojnih granata) pokušavala da ponude narodu na ocjenjivanje. A, ta mahnita škrabala, što u ruci drže olovku dok kleče u u blatnjavom rovu krijući glavu od granate, ni u ratu ne pokazaše ni trunku mržnje prema onima sa druge strane koji isto kao i oni čuče i trunu u sličnom rovu čekajući smrt, nego lajaše na svoje gospodare kao bijesni psi. Kako bi tek u miru lajali kad bi im se dopustilo, kad su imali muda da u ratu tako laju i ujedaju? I u tome dežurni režimski vidješe svoju šansu, te odmah po završetku rata promjeniše stil pisanja, počeše da pišu miroljubivo sa mirotovenjem o svemu, svaki dan sve manje i manje osuđujući i kudeći, a sve više i više hvaleći one sa “suprotne strane”, prislanjajući ih uz svoje i tako ih izjednačavajući u sveopštoj ljubavi prema cijelom svijetu, svim ljudima, životinjama, pticama, ribama, pa čak i šire: Ljubavi prema marsovcima, svemircima, amebama, paramecijumima... To su činili da ne bi oni rovovski štakori isplivali iz svojih rovova i pričali narodu o ratu iz nekog drugog ugla, iz žablje perspektive odakle su ćurili četiri ratne godine. Iz tog ljigavog položaja nisu ni mogli tako dobro da vide ISTINU kao što su vidjeli, oni - Dežurni režmski pisci gledajuć sa orlovskih, jastrebovskih i sokolovskih pozicija, gledajući odozgo, iz ptičje perspektive... A, kada jednoga dana, posle mnogo, mnogo godina, kada generacije koje su bile akteri svega ovoga izumru i nove generacije budu sabirale račune na kojima će ležati grijeh i nevinost, i jednih i drugih, i ptičijih i žabljih pisaca, i kada se iz svega onoga što je napisano i naškrabano ponešto prospe pod svjetlost svijeće, možda, bar kao sjenka, pojave se i ovi stihovi i ostanu u nečijem sjećanju: “Doći će sloboda, sunce će da zasja, Dežurnih režimskih pjesnika otrcana fraza, Mnogi ćemo do tad pasti poput klasja, Neki za sunce slobode, a neki za carstvo mraza.” (Stihovi iz zbirke “STAKLENO CARSTVO”)

28.08.2013.

AVE MARIJA-BESKRAJNA LJUBAV

AVE MARIJA-BESKRAJNA LJUBAV

 

Volim te,  na daljinu kao nešto što je univerzalno,

ali ipak sebično pripada samo meni,

da li se radi o sjeni,

bar mi se ponekad tako čini,

dok oči moje lutaju po mjesečini,

I mole….

 

A Ti reče:”Ja sam dio tebe i ti si dio mene”

I tako jedinstveni sada lutamo i ovim svijetom,

ti kroz moje misli, plačeš u tami,

i onim drugim krajolikom, meni nepoznatim lutaš,

kroz čiju svjetlost pokušavam naći slobodu u svojoj osami.

 

 

Nešto što je tu čudno, jedinstveno, mistično,

i često se rasplinjuje u magli,

Nešto lijepo neprestano što bježi od mene,

klizi mi iz stisnutih šaka kao pjena,

Nešto kao mjesečeva mjena,

čas je veliko, oblo i lako se kotrlja,

a onda iznenada saplete i počne da srlja,

kao da mu je neko podmetnuo nogu.

 

To je Nešto u Tebi jače od t’jela,

nešto što je duša zatvorena u oklop života oduvjek željela i htjela,

o kakva ljepota kad maske spa’nu,

mirišem čistu duhovnu hranu,

nekako uzvišeno ide ispred vremena,

mozda čak ispred smrti,

putevi želja davno utrti,

no ipak počesto luta, trazeći put beznađa,

duhovna borba i ljubomorna svađa,

a onda mir i ljubav prolista,

i eto meni Sreće utočišta,

a onda opet, pogrešno vrijeme, i pogrešno mjesto,

Demon se propne na svoj prijesto,

i Duh se opet kroz vjekove gubi,

luta i reži, demonu klepeću zubi,

i šamar mi bolno opet oplete,

i baci me iz Raja na Zemlju,

kleknem od toga stihijskog bijesa,

složim se u kal života kao ljesa,

i pitam: Bože ljubavi, pa ko je taj što dušu i tijelo muči?

Vodopad zla razumom huči,

Nešto što sanja o beskonačnosti,

o vremenu bez granica,

o vječnosti koja nema dimenzije,

to Nešto suzom u trenu se umije,

i kaže nešto što će jednoga dana da osjeti slast beskrajne ljubavi,

koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor,

ne živi ni u prošlosti ni u budućnosti,

nego u neprolaznoj sadašnjosti koja se
naziva BESKRAJNA LJUBAV.

15.06.2011.

178.Iluzija

 

Iluzija

 

Noc osuta zvjezdama sto trepte,

Mir, spokoj i samo nocni leptiri lete,

Osjecam kako ti ruka podrhtava i treperi,

Topla je i njezna,meka,srce u njoj igra,

Stezem te snazno, izvijas se kao cigar,

Gubis se u magli mojih poluzatvorenih ociju,

Odlazis daleko dok more talase bubnja po brodu,

Mjesecev lik pobijen u morsku vodu,

Nestajes…

Zanesen strascu, zeljom ludom,

Na trenutak sam te ispustio iz zagrljaja,

I zamalo te more ne odnese u njedra svoja,

Sapucem:O mila moja…

Dozivam munje, bure i oluje,

Sapucem i zovem gromove sa neba,

Da sprzi more,

I pustinju stvore…

Nazirem golotinju,

Dok se valjamo u toplini pustinjskih dina…

Gitara i puno crvenog vina,

Ti sviras opijena, u d-molu,

Grlim te polugolu,

Recitujem Majakovskog, milujuc ti dahom lice,

More se razbija od gorske litice,

A noc topla,

I mirise na strast, ljubav i beskonacnost..

14.06.2011.

177.Ko si ti

Pozivam sudbu i nocne cari,

Pozivam zvjeri, ko za njih mari,

Morske korale uzmem za svjedoke,

Nebeske pute mljecno-zesotke..

Gromove strasne

Sto krseve lome,

Bezdane mracne,

Monstume,

Zlotvore,

Da svjedoce protiv grjeha mog na sudu Boga

Jer se odbraniti ne mogu od misljenja tvoga.

Stvorovi grozni mazno se keze,

Stiskaju stake i proteze,

Skup misli sto mi se gade

Duhova nocnih parade,

Milion mracnih rupa u dzaku,

Bjesova strasnih sto lete po zraku,

A samo jedno pitanje:

Ko si ti, i odakle ti tolika snaga da volis,

Jednog ovakvog mracnjaka?????
14.06.2011.

175.Nedjelja ujutru

O rijeci lude, kako vas mrzim,

Dok s krikom bola po zemlji puzim

Prizivam munje, gromove, ne Boga

Ja vidim samo zlotvora ohologa

Steze i davi gusi mi pluca

Krv moja hladna i suza vruca

Opet sam vecer’o bol i setu

U ovom nesretnom jebenom svjetu

Zgazio srce od jedne zene

Ljubavlju cistom opijene.

Zasto zapoceh tu igru ludu,

Osta u tuzi, osta u cudu,

Nisam to zelio krv na me nek padne

Svo zlo svjeta nek demon mi dadne

Ni crkvu ne zelim da vise gledam

I dusu svoju nek Sotoni predam,

Zakletva moja lici na lazi,

I slike moje crnila kolazi,

Da li to mozda polako ludim

Idite jutra ne zelim da se budim.

Zelim da ostanem u tami vjecnoj

Da nestanem kao da nikad nisam ni postojao..

14.06.2011.

175.Iluzija

Noc osuta zvjezdama sto trepte,

Mir, spokoj i samo nocni leptiri lete,

Osjecam kako ti ruka podrhtava i treperi,

Topla je i njezna, meka, srce u njoj igra,

Stezem te snazno, izvijas s kao cigra,

Gubis se u magli mojih poluzatvorenih ociju,

Odlazis daleko dok more talase bubnja po brodu,

Mjescev lik pobijen u morsku vodu.

Nestajes…..

Zelio bih da mogu da pruzim ruke preko okeana,

Da te otkinem iz ljudskih ralja ,

I vratim Dusu na mirno more,

Da cekamo zajedno zore…

Lahor nam baca slane kapljice u lice,

Snjegovi se tope na Aljasci niz litice,

A ti mi sapuces, tiho, tiho stihove na uvo…

 

Zanesen strascu, zeljom ludom,

na trenutak sam te ispustio iz zagrljaja,

i zamalo te more ne odnese u njedra svoja,

sapucem: O mila moja..

Dozivam munje, bure i oluje,

Sapucem i zovem gromove sa neba,

Da sprze more,

I pustinju stvore…

Nazirem tu golotinju,

Dok se valjamo u toplini pustinjskih dina..
Gitara, i puno crvenog vina,

Ti sviras opijena, u d-molu,

Grlim te polugolu,

Recitujem Mjakovskog, milujuc ti dahom lice,

More se razbija od gorske litice,

A noc je topla,

I mirise na strast, ljubav i beskonacnost…

13.06.2011.

174.Inspiracija

Kestenjasto atomsko jezgro kulira

Erozija medju zvjezdama dominira,

Hemikalije bljeste u noci nemira,

Hobotnica pipcima gestikulira,

Rudar u jami cumur minira,

Jebem ga, ako radio negdje ne svira

Misao lebdi iznad Svemira:

I kaze:

Ajd zdravlja ti ne seri,

Nego sjedi i napisi pjesmu kad dobijes inspiraciju..

12.06.2011.

173.Ante je nasao Isusa

Ante je redovno, svake nedjelje, posjecivao malu, seosku crkvu, dolazio u nju i klecao na koljenima dok je debeli Fra Luka valjao svoju stomacinu i citao molitve: prvo za Svetog Oca u Vatikanu, pa za predsjednika, za vladu, pa za biskupe i za sav kler, i na kraju balade, spomenu bi i vjerni narod pred raspelom Isusa Krista. Ante je znao napamet sta ce se sve odigrati u crkvi, vjerno i poslusno je prilazio i ljubio ruku Fra Luki posle mise, ulazio kao dobra ovca u izbicu za ispovjed i pricao o tome kako je sa zenom spavao dok je imala menstruaciju i ogrijesio se, ili je u bijesu sto pijevac kukurice u tri sata nocu spomenuo Isusa u neprilicnoj pozi pa je dosao da se ispovjedi i da mu Fra Luka i Bog oproste na grijehu jer je eto on pogrijesio zato sto je ovca, obicni hajvan, koji ne postuje ni zenu, ni Boga, ni nikoga kad mu spermatozoidi navru u mozak, ili ga bijes zaslijepi. Fra Luki je ova njegova prica bila poznataa i pomalo i dosadna, jer njega nije mnogo interesovalo da neko u ispovjednici prica o tim stvarima. On se kao castan svestenik, odan Bogu, crkvi, naravno i vlasti, jer je vlast uspostavio Bog (a ko bi drugi), najvise zanimao o tome sta ce mu ko u ispovjednici ispricati o politici, o vlasti, o pandurima, o tome da ko ne razmislja o kakvoj pobuni protiv vlasti, ili ne daj boze kakvoj buni protiv Svete crkve.. Naravno kada bi on tako nesto cuo on bi to zadrzao izmedju sebe i Boga, jer je bozija zapovjest da se ispovjed ne smije nikom kazati, pa cak ni Inkviziciji… Medjutim, mnoge vijesti iz ispovjednice na neki nacin bi procurile i stigle do lokalnih pandura, i uvijek bi neko posle toga grdno najeb’o,  kako je imao obicaj da kaze komsija Meho, nevjernik iz susjednog sela, koji, hama bas, nikakve veze nije imao ni sa Antom, ni sa Fra Lukom, a jos manje sa Isusom jer se rodio kao musliman, a da ga niko nije pitao zeli li to biti ili ne, kao uostalom i njegove komsje krscani kojih je to bio genetski protokol da postaju krscani, namah posle rodjenja... Taj isti Mujo je lajao po okolini da to nisu cista posla, da svaki ponedjeljak neki katolik posle nedjeljne ispovjesti u crkvi, mora u ponedjeljak da se ispovjeda i u lokalnoj policijskoj stanici koju su neki popularno ili iz milosti zvali i redarstvena sluzba. Taj Mujaga govorio je:
-Haman ljudi, nijesu to cista posla…Neko cinkari pandurima, ili pop ili Isus ili neko treci..

Ante se nikada nije obazirao na ove podvale ovog nevjernika koje je on baljezgao dok su njih dvojica srkali kavu i povlacili lozu iz cokalja u soskom birtusu.. Nije ga to interesovalo, niti je vjerovao u Mujine nebuloze, mozda najvise zato sto nije ni znao sta znaci rijec nebuloza..

No jedne nedelje, odnosno ponedeljka i te kako ce ga zainteresovati… Zasto? Pa kao dobri krscanin, te nedjelje, on u ispovjednici izlaja da je prije dva dana opsovao i drzavu, i vlast, i Isusa, i sve sve jer mu dosao porez za njegovu kolibu i dva jutra zemlje, duplo veci nego lani, a plate nije primio ima pet mjeseci jer gradjevina na kojoj radi slabo posluje, bar tako kaze gazda Marko. Kad gazda tako nesto kaze imas izbor: da vjerujes i sutis, ili da ne vjerujes i “razgulis”. Je li demokracija ili nije, jebem ga..? Nekako Ante je bio izmedju, niti je vjerovao jer je svaki dan radio kao rob dvanest sati mjesajuci beton i vukuci ga u civarama, niti je “nevjerovao” jer nije smio da ne vjeruje jer bi mu gazda zabio nogu u guzicu, pa onda, ostade bez posla, a njegova sirotinja bez ono malo crkavice sto ponekad gazdi ispadne iz savijene, osusene ruke…

I odmah, u ponedeljak ujutru, cim se razdanilo, Ante se nasao u “redarstvenoj” na ispovjedi, i plakao kao malo dijete, a da nije ni znao zasto place, kleo se da nikad takvo sta ne bi ni pomislio ni opsovao i da je to neko slagao na njega.. Naravno, izasao je posle jedno dva sata “informativnog razgovora” iz “redarstvene” bez crvenila na licu jer mu niko ni samar nije zveknuo zbog takvog baljezganja, jer na kraju krajeva, u demokraciji se sve moze ispovjedati slobodno.. No, jedno sedam dana, Ante se nije pojavljivao ni na poslu, ni u kavani, a ni u crkvu nije dosao u nedelju. Zlobnici su pricali da je lezao kod kuce potrbuske svih sedam dana jer mu su mu ledja i guza bili modri od “sjedenja u redarstvenoj” ko pendrek policajca Ive koji je kazu imao strasno tesku ruku iako nikad nikog nije opaucio palicom… Tako bar kazu, a bolje je vjerovati, nego provjeravati...

Posle sedam dana Ante se pojavio i u kavani i na poslu, ali u crkvu nije dosao sledece nedelje ni na misu, ni na ispovjed, pa ni sledecih nekoliko nedelja zaredom..

Fra Luka se zabrinuo za ovu svoju “dobru ovcu”, da ne odluta kud i ne ode u zijan i ne izgubi dusu koju je bio zavjestao da ce vratiti Isusu jer je od njega i posudio nju  na neodredjeno vrijeme. Nije Fra Luka mnogo razmisljao o nekoliko maraka koje bi Ante svake nedjelje ostavljao u crkvi, nego se zabrinuo bio za zdravlje svoje ovce…

I tako posle mjesec i po dana, on ti fino, posle nedeljne mise uputi se pravo ka Antovoj kuci da nadje zalutalu ovcu, opet je vrati na pasu i na pravi put, jedini koji vodi u raj, a koji nece moci naci milijarde nevjernika koji vjeruju tamo u nekog Alaha, Muhameda, Budu, Krisnu, Visnju, pa i u laznog Isusa kojeg propagiraju druge krscanske crkve i ostale bogomolje… Ne nadje Antu u kuci.. Antova zena mu rece da je Ante otisao jutros na posao iako je Sveta nedelja, jer gazda zna za svetinje, ali posao ne zna.. Fra Luka, znojavom rukom, izvade iz dzepa dvije bombone “Bronhi-lakse se dise”, i dade ih djeci koja su sline brisali od majcinu prljavu suknju i plakali od gladi, a da nisu znali ni sta rijec glad znaci jer su rijetko jeli, te pokupi skute svoje odore i uputi se pravo na gradiliste gdje Ante “jede hljeb svoj nasusni u znoju lica svog”.

Nadje Antu na gradilistu, kako dahce i gura civare pune betona uz skelu na drugi sprat. Rece mu da stane, da ga nesto priupita, a Anto promrsi kroz stisnute zube:
-Ne mogu stati Fra Luka, ako stanem, nejb’o sam, necu moc krenuti..Pusti da ovo izguram gore i vratit cu se, pa me onda pitaj.

Fra Luka klimnu glavom i zauze busiju u hladovini ispod krosnje stare kruske.. Prodje par minuta, i zacu se klaparanje civara, koje su sada prazne, veselo poskakivale niz skelu u Antovim kvrgavim, oteklim rukama. Anto pokusa da prodje pored Fra Luke, kao da je bandera a ne ziv covjek koji ga ceka, ali mu Fra Luka poturi nogu i on zamalo ne pade.

- Stani Ante, rekao si da ces se vratiti i da ces mi dati odgovor na moja pitanja, stani   da te priupitam nesto vazno..

Ante videci da nema izbora rece:

-Pa pitaj Fra Luka.

-Sto te, Ante, nema mjesec i po na misi? Nit se javljas, niti dolazis..

-Pa, Fra Luka, ja vise ne moram da idem u crkvu, ni na misu…Nema za tim potrebe..

-Kako nema potrebe, crni Ante, hoces da izgubis svoju dusu koju si zavjestao Isusu?

-Necu, moj dobri Fra Ante.. Necu da je izgubim… Nego, ne treba da idem vise u crkvu jer sam ja nasao Isusa i svaki dan sam sa njim u drustvu..

-Sta si nasao, i gdje si nasao? Ides li to u neku drugu crkvu a ne u moju?

-A, nisi ti mene shvatio, moj dobri Fra Luka…. Ne idem ja ni u kakvu crkvu od kada sam se zadnji put tebi ispovjedio, niti cu ikada vise ici..

-Sta to govoris nesreco nevjernicka.. Kako neces u crkvu, i gdje si to nasao Isusa..U svojim mislima??

-Ne, moj dobri Fra Luka…Ne u mislima, jer ja sam ti priglup, siromah i ne znam bas dobro misliti, nego sam ga nasao ovdje na poslu.

-Kako na poslu? Gdje na poslu” Da se to ti Ante ne sprdas sa mnom?,-upita ga Fra Luka.

-Ne spradam, moj dobri Fra Luka. Gdje bi se sprdao sa svestenim licem kojeg je sam Bog postavio da ispovjeda narod, nego sam ovdje svaki dan sa Isusom i ne trebam vise crkvu.

-Kako si sa Isusom, tu na ovoj usranoj gradjevini?-omace se Fra Luki pa opsova.

-Ovako, moj dobri Fra Luka… Vidis li ove civare? Vidis… E, pa ja po citav dan vucem Isusa na ovim civarama, ali on mi nije tezak ni malo.On je lak ko perka..Valjda se osusio za ovih zadnjih dvije hiljade godina kako vi kadite i dimite po njemu, ali mi je strasno tezak krst za koji ga prikovaste vi, svestenici, prije dvije hiljade godina, i jos uvijek ga drzite prikovanog kroz Anta. Pera, Mariju,…i sav ostali narod, moj dobri Fra Luka, i ja zato vise nemam potrebu da idem u crkvu..

11.06.2011.

171.Oda mojoj domovini

Domovina moja je mjesto

Gdje se od suza,pocesto, spravlja tijesto,

Za okate bebe koje se radjaju

Sa sest atomskih glava i dvanest ruku,

Majke ih povijaju u vrisak i muku,

To mjesto, ponekad, zovu i Hirosima,

Cudne djece tu podosta ima…

 

Otadzbina moja je Etiopija gola,

Gdje djeca, ponekad,

I po deset godina pozive samo od bola,

Ali,zato, ukusne kolace spravljaju od pjeska,

Trpaju ih u buljave stomake bez smjeska,

Jer je to ozbiljna hrana.

I mjesta za smijeh nema..

 

Da, domovinom zovem i Kalkuti,

Znate tu djeca snivaju o tuti

Dok u svom izmetu na ulici zive,

Zgrcene im prebijene kicme krive,

Gladan stomak pojeo im crijeva,

Tamo ni vrabac ne jauce, nit pjeva,

Golubove pojeli sa perjem skupa,

Gle, malen kostur, u praznu konzervu kasikom lupa,

Nosi je ustima, ko puna biva,

Iz nje se maste milina u grlo sliva…

 

A tamo, malo dalje milioni kineza

Vezu svoju djecu oko bandera, hrastova, breza,

Dok po cetrdeset osam sati dnevno u fabrici oru,

Za crnog hljeba, prepeklu koru,

Sto struze gladne djecje stomake,

Oci im buljave uprte u oblake,

A suze umjesto kise iz neba kaplju..

 

Domovina moja je i Bliski Istok,

Jer tu je glavni naftni krvotok,

Krv djecija u zemlju se sljeva, u naftu tvori,

Na bojnim poljima djeciji tabori,

Tamnopute glavice zabacili na stranu,

Cekaju noz u smrtnu ranu,

Iz koje crno zlato u sjaju svom odmah potece,

Cim koljac magicnu rjec izrece..

 

Da, moja je otadzbina i Balkan, Evropa,

Gdje se vjekovima masno, debelo kolje i klopa,

I samo navece, valjda zbog stida, u sumraku,

Majka drzi bebu u naramku,

Preskocila zahrdjalu, trosnu ogradu

Stapom kopa po smetljista smradu,

Trazeci komadic hljeba

U majcino mlijko da ga tvori,

Pored nje prolazi gluvi, slijepi, nijemi, oholi,

Zvacu sendvice svinjetine pune,

Jagnjetine, lososa, jastoga, tune…

 

Da, moja je domovina i Harlem slavni,

Capital city homlesa glavni,

Gdje djeca munje kroz igle pale,

Bubrege dati za “crtu” ne zale,

A sta bi drugo mogli da daju,

Kad opijeni siromastvom po vazdan dremaju….

 

Otadzbina moja su pjesnicki:

Potoci, rijeke, mora, sume, brda, i polja,

Ta slavna mjesta krvavih pokolja,

Gdje visak mesa i koski, vijekovima, lezi i trune,

Iskasapljeno kroz ratove i bune,

U ime moje Otadzbine,

U ime moje Domovine,

Koji neki, kroz sit osmjeh zovu, i Plava Planeta,

A oni, gladni osmjeha, je vide mracnu i crnu,

Nevjerovatno, koji kontrast....

Stariji postovi

Besmrtnost duše
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI
SVI KOJI CITAJU MOJE POSTOVE SU
MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
žena zna
Joanna Noëlle Blagden Levesque (JoJo - Daily)
U urbanoj sahari života
Ptice doletješe
Superpenzioner
S vremena na vrijeme
Obilježena.
ZA ONE KOJI RAZMIŠLJAJU
Zle priče
Moji lirski pokusaji
We'll walk this road together, through the storm!
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
"San o sreći je više od same sreće. " Dučić
DupliCataS
Zahrin jokelist
IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD
Kutak poezije i mudrih izreka
Manchester City | Balkan
Pizdim, dakle postojiš.
AMANet MREŽA
vakat
Crveni križ Općine Zenica
FCBarcelona | més que un club
Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.
počnimo ponovo ispočetka.
RPO IS BACK!
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
Never say Forever .
F.C. BARCELONA FANS ™
EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI - NAUCNA PREVARA
Želja o zaboravu .
fell your heartbeat.
Best fansite about UNBROKEN DDL. &amp;lt;3
B(r)LOG
CHELSEA FOOTBALL CLUB™
Neke druge boje
F.C.Real Madrid
GOLA SAM!
Dirty cactus
Ništa nas ne privlači tako dobro kao odbijanje.
pričaj mi makar bajke bile to
Ruido Sintetico.
Svijet mi je odjednom postao tajna
Ac_Milan_Milano
Ti si moj najljepsi san
Raznoporazno
One life. One love.
Emjay
više...

BROJAČ POSJETA
47291

Powered by Blogger.ba